Navijači i fasade: Glup poraz na Bilinom polju, još gluplji u Mostaru

 

 

Nešto sam zadnjih nekoliko mjeseci umoran. Zato gledam televiziju i, uopće, pratim medije više nego je to pristojno. Dokon kakav jesam povezujem stvari koje drugi ni na kraju pameti neće povezati. Ali nemam izbora. Jedino su vijesti pouzdano svakog dana u isto vrijeme, čudan ali zanimljiv serijal. 

Nekoliko dana pred utakmicu u Zenici finski nogometaši skupa sa stručnim stožerom upozorili su nadležna nogometna tijela na strah koji osjećaju. Plašili su se Finci, naime, da bi politička glupost mogla eskalirati u jedino što i može – ratnu besmislicu. Mi jesmo poslovično loše obaviješteni i uglavnom zadnji saznajemo da nam u avliji počinje rat ali sto puta sam se osvrnuo oko sebe i posvemašnje gluposti i nikakvih najava niti oblika rata nisam vidio niti osjetio. 

 

PJANIĆ NIJE DOŠAO, PETEV KASNIO

 

Silno sam se razočarao tim jeftinim finskim psihološkim igricama. Zar im nije svejedno gdje će nas pobijediti? Nisam tako mislio ali za potrebe ove konfabulacije recimo da jesam. Zapravo sam bio siguran da je potpuno svejedno hoćemo li biti domaćini u Zenici ili na Ibizi – pobjeda je naša. 

A onda se Pjanić nije pojavio na utakmici. Zbog njega je i izbornik Petev kasnio na istu. Dok su Finci dobivali crveni karton mi smo, paradoksalno, dobivali golove. I sve to u nekakvoj agoniji tako tipičnoj za Balkan. U par desetaka sekundi poništiš sve dobro što si radio 90 minuta. Ispada zato da je tih par desetaka sekundi uzorak koji te najbolje opisuje a da je solidna igra u ostatku utakmice tu tek da agonija dođe više do izražaja. 

Kao – evo vidiš kako smo lijepo mogli a ipak nismo. Nismo pobijedili Finsku. Što je najluđe ni Finska nije pobijedila. BiH je opet pobijedila samu sebe.

I tako se još jednom pokazalo da sam beskrajno naivan. Dijagnoza – glupost. Kako drugačije objasniti da se godinama nadam drugačijem ishodu unatoč tomu što stvarima pristupamo na isti način. 

Naime, naši protivnici uvijek mogu računati na nas. Sigurno je da ćemo mi tijekom utakmice napraviti barem jednu kardinalnu grešku. Sve što oni trebaju raditi jeste da je čekaju i da u tom trenutku budu dovoljno koncentrirani da našu grešku pretvore u pogodak. Toliko smo dobri domaćini. Statistika to i potvrđuje. U ovim smo kvalifikacijama na domaćem terenu osvojili svega 1 bod naspram njih 6 osvojenih na gostujućim terenima. 

Tako je to kad si iz BiH. Samo je nama kuća neprijateljski teritorij. I to je sve što imam reći o bilo čemu što se događa oko reprezentacije, saveza i sl. Da se računaju utakmice u kojima jedna momčad porazi samu sebe mi bismo bili prvaci svijeta. 

 

PARALIZA

 

Nema nas to što čuditi. Paralizirani smo. Godinama gledamo nešto za što nam se čini da se može promijeniti s malo dobre volje ali, avaj, uvijek jedno te isto. I to će tako biti dok konačno ne utuvimo u glavu da na kratke a pogotovu dulje staze ne možemo odvajati ono što se događa na terenu od onoga što se događa u kuloarima, savezu, domaćoj ligi, na ulicama gradova i sl. 

Nakon današnje utakmice mogu otvoreno i iskreno reći da ću sve ove igrače koju su nastupili u dosadašnjem tijeku kvalifikacija smatrati herojima kada počnu odbijati da sudjeluju u tragediji u kojoj s njima računaju likovi koji preziru zemlju i ljude koje bezočno pljačkaju i ponižavaju. Naprosto, Džeko će postati heroj u trenutku kada objasni Zeljkoviću da ovaj ne može sjediti za njegovim stolom a kamoli mu biti šef. Ne mogu kriviti narod ako ljudi poput Edina Džeke, ljudi koje se ne može egzistencijalno ucijeniti, dopuštaju da se sramote zbog nekakvih jazavaca koji su po prirodi posla više puta morali obući odijelo nego šutnuti loptu. Bilo bi lijepo da naši nogometaši pokažu uz koga su – uz narod koji sve nade polaže u njih i ono malo radosti koju nam mogu pružiti ili uz spodobe koje i od nogometnog saveza prave društvo ograničene odgovornosti.

Firma državna, marifetluci privatni. 

U tom neprincipijelnom okruženju ništa više od sramotnog poraza protiv Finske i ne možemo očekivati. 

A ne daj bože još da su se Finci na dan utakmice u Zenici nekom greškom zatekli u Mostaru. Onako plašljivi pomislili bi da je stvarno počeo rat kojeg su se pribojavali u danima prije utakmice. 

 

NAVODNI SUKOB NAVODNIH NAVIJAČA

 

Normalnim ljudima, naime, onima čije države nisu bile u ratu više od pet desetljeća moglo se učiniti da se ispred bivšeg hotela Ero u bivšoj Bosni i Hercegovini odvijao ratni sukob. Uzalud bi im bilo objašnjavati da to što se dvije skupine jednako obučenih muškarčića gađaju kamenjem nije rat. Pa čak ni simulacija istog. To je navodni sukob navodnih navijača. Pred očima navodne policije i navodno užasnute javnosti. 

To su navodno nogometni navijači jer da su pravi bili bi kući ili u kafani i čekali početak utakmice. 

To nije sukob jer na treštokanje i prijetnje, kako smo vidjeli, ni policija ne reagira. 

Tako da navodni sukob navodnih navijača prema svemu što smo vidjeli nije ni za prekršajnog suda. To što je policija za disciplinski je neka druga priča. Sve je tu izgledalo očajno. 

Simulirajmo nerede bilo kad i bilo gdje. 

• Dođi 'vamo!

• Ne, ti dođi 'vamo!

A nitko ne ide nikuda. Kod nekih se primijetio talent za bacačke atletske discipline jer su mogli hitnuti baklju ili kamen više od 20 metara u daljinu. Na žalost i taj je teatar završio s jednakim brojem ozbiljno ozlijeđenih žrtava kao i onaj na Bilinom polju. U Zenici je nastradao Sead Kolašinac a u Mostaru nepoznati dječak. I jedan i drugi s viškom srčanosti. Obojica sudionici teškog domaćeg poraza. Obojica na žalost ozbiljno ozlijeđeni. Sve da bi simulacija izgledala što stvarnije. 

Nakon subotnjih poraza nade i zdravog razuma dugo sam se pitao osjećam li pravu bol i očaj ili se iz puke navike prisjećam kako je to kad boli i kad si istinski očajan. Čisto da ne kvarim ritual. Nekakvu stvarnost ipak moramo živjeti. Nešto moramo osjećati koliko god ubijeni u pojam bili.

I, da, mogu pristati na tu činjenicu ali mi je teško pa se pitam bez prestanka – zašto baš ovu i ovakvu stvarnost? 

 

KOMAD FASADE

 

Zamislite sad da su ispred hotela Ero izbili pravi sukobi u kojima su se prsa u prsa sudarile dvije skupine ljudi navodno muškog spola, pod pretpostavkom da su im se mošnje spustile tamo gdje već biologija nalaže. U takvoj gužvi s onim kapuljačama nabijenim na glavu, u onim trenirkama i tenisicama, u roku dvadeset sekundi netko bi po glavi udarao svog najboljeg prijatelja. Toliko se, naime, ni po čemu ne razlikuju te dvije skupine svejeda. A sve navodno zbog komada fasade na kojem su i jedni i drugi htjeli nacrtati grafit kojim bi zapišali teritorij. 

S obzirom da sam proteklog tjedna dokono gledao televizijski program dvije, navodno različite, skupine mladića iz Mostara neobično su me podsjetile na treću istu takvu skupinu mladića. U potpunosti jednako obučeni kao i oni, prije tri dana, njihove su beogradske kolege branile žvrljotinu na zidu u Njegoševoj ulici koja navodno predstavlja ratnog zločinca Ratka Mladića. 

Kako ste primijetili, sve je u prethodnom pasusu navodno osim činjenice da je Mladić ratni zločinac. I, osim toga, da mlađahni muškarci na Balkanu danas očito nemaju pametnijeg posla niti se osjećaju pozvanijim i za što drugo do da se svađaju oko zidova. 

Sve to dok policija nijemo i kruto čuva javni red i mir i što će reći - ne reagira. Barem ova u uniformi. A i ona u civilu je reagirala tek kad su junaci s crnim kapuljačama mogli doživjeti potencijalnu ugrozu od dvije hrabre žene. Ona uniformirana, mostarska, reagirala je tek kada su se dječaci toliko zaigrali da je jedan od njih ozlijeđen. 

Kao – nismo se tako dogovorili. 

Poanta je – nemojte gledati televiziju. Postat ćete konfuzni poput mene. Izgubit ćete osjećaj za nijanse i pomisliti da je sve što je na svijetu glupo glupo na jednak način. 

Glup poraz na terenu jednak je glupom porazu na ulici. 

Zato pametni narodi biraju jedan od tih poraza i, uopće, imaju pravo na izbor. A glupima očito nikad dovoljno dokaza da su glupi. I nikad dosta poniženja. Pa se pribjegava samoponižavanju. Kako na travnjaku tako i na ulici gdje djeca ponižavaju sama sebe zarad interesa skupine ljudi koja je na površini isključivo iz razloga što brod kojim bi trebali upravljati tone. 

Jasno je kao dan - najviše što govno može za sebe učiniti jeste da sve pretvori u kanalizaciju pa da bude svoj na svome. Otuda taj nepodnošljivi osjećaj. 

(zurnal.info)