U Zenici je nastradao Sead Kolašinac a u Mostaru nepoznati dječak. I jedan i drugi s viškom srčanosti. Obojica sudionici teškog domaćeg poraza. Obojica na žalost ozbiljno ozlijeđeni. Sve da bi simulacija izgledala što stvarnije.

Ne igramo savršeno, igramo normalno a to je trenutno jedina normalnost koju možemo pripisati Bosni i Hercegovini. I, nije ni to malo…

Na samom početku utakmice činilo se da Kazahstan ima više želje i da su se bolje postavili. Ali kako je vrijeme odmicalo počeo sam stjecati dojam da smo mi ti koji, zapravo, kontroliramo stvari na terenu i da igru vodimo u smjeru koji nama odgovara

Uspjela je BH baruština baciti ljagu i na čovjeka besprijekorne karijere kakav je Duško Bajević. Miske bi trebao biti tu još dugi niz godina a već je do koljena u živom blatu. Nas bi trebalo zanimati sve ono što nije rekao u svom istupu. Tamo leži srž problema.

Po tko zna koji put na ovom istom mjestu moramo ustvrditi: ono što smo vidjeli na terenu savršen je preslik našeg društveno političkog konteksta. Letargija kao posljedica raspada i raspad kao posljedica letargije.

Bilo bi dobro da Bajević odradi Ligu nacija do kraja jer očito je čovjek s dovoljno hrabrosti da igra odlučujuće utakmice i radi smjenu generacija. A nakon toga valjda će nekad starost smekšati i Vahida Halilhodžića

Čuda se u nogometu događaju. Ovaj poraz mogao bi ozbiljno uzdrmati Fince i tako nam otvoriti šanse za odlazak na Euro bez stresa baraža. Problem je taj što do sada nismo uspjeli igrati dobre utakmice u kontinuitetu. Jer džaba će nam bit kiksevi naših protivnika ako mi ne budemo pobjeđivali

Navijači su zviždali vlastitom jadu i nemoći koje su odjednom ugledali u zrcalu travnjaka zeničkog stadiona. Igra naše momčadi je od utjehe postala jasan preslik života u Bosni i Hercegovini

Nemoguće je analizirati nešto što nije ni postojalo. Govorimo, dakako, o igri Bosne i Hercegovine. Evo, ni nekoliko sati nakon završetka utakmice još sebi ne mogu objasnit kojim smo zakonitostima pobijedili ovaj meč