KAUČ SELEKTOR: Pobjeda kojoj se gleda u zube

Konačno smo i to dočekali. Jedan običan dan u uredu. Uradili smo što smo morali uraditi. I nakon milijun godina ostvarili pobjedu u zvaničnoj utakmici. Pobjedu koja je morala biti upravo ovakva kakva je bila – rutinska. Upravo zbog toga nema mjesta nikakvoj euforiji. Iako, zbog navike pobjeđivanja samih sebe, prije i tijekom ovakvih utakmica uvijek strepimo pa nam svaka dobro odigrana utakmica dođe kao veliko olakšanje. 

Nisam siguran koliko je stručni stožer planirao formaciju s trojicom u zadnjoj liniji. Čini mi se da je ona bila više plod okolnosti koje je uvjetovao izostanak određenih igrača, što zbog ozljeda, što zbog slučaja s neizdavanjem viza za ulazak u Kazahstan nekim igračima. Te administrativne stvari su neka druga priča koju bi valjalo posebno istražiti – svakako neobičan slučaj nakon kojeg se možemo zapitati zašto se takve bizarnosti uvijek događaju baš nama? Da, istina je, želim još jednom uperiti prst u našu krovnu nogometnu organizaciju i dalje od toga na ovom mjestu neću ići. 

ŽELJA I KONTROLA

Na samom početku utakmice činilo se da Kazahstan ima više želje i da su se bolje postavili. Ali kako je vrijeme odmicalo počeo sam stjecati dojam da smo mi ti koji, zapravo, kontroliramo stvari na terenu i da igru vodimo u smjeru koji nama odgovara. U veznoj liniji, izuzev po bokovima, nismo bili dovoljno dobri da bismo mogli govoriti o nekoj kvalitetnoj igri. Opet je Amer Gojak bio najslabija točka naše momčadi. Taj dečko previše izgara u želji za samodokazivanjem a bio bi, ponavljam po tko zna koji put, puno korisniji da nauči najbazičnije praktične stvari umjesto što želi odigravati poteze koji ne prolaze uvijek ni najboljima. Svakako, vezni red nam je bio sastavljen od igrača od kojih i nismo mogli očekivati previše kreacije i zato je bila izvrsna odluka selektora na težište naših napada prebaci na bokove, pogotovo na Miroslava Stevanovića koji je, pored Prevljaka, bio najbolji naš igrač na utakmici. 

Pokazalo se – slučaj Prevljak – da je odluka da igramo s dva igrača u vrhu napada ispravna s obzirom da naši protivnici obrambeni fokus potpuno logično stavljaju na Edina Džeku. Protiv Kazahstana se pokazalo da drugi igrač u napadu može dobiti jako puno prostora u određenim situacijama jer kompletna protivnička obrana ide za Džekom kojem treba dati kredit za to što je oslobađao prostor za sinoćnjeg dvostrukog strijelca. Šteta i da Džeko jedan od svojih devet pokušaja nije uspio pospremiti u mrežu ali i brojem pokušaja je pokazao koliko je veliki igrač s obzirom da su u svakoj situaciji oko njega bila najmanje dva protivnička igrača. 

MOMČAD U TRANZICIJI

Ono što nam posebno može biti drago prije utakmice s Ukrajinom jeste činjenica da je ovo prva utakmica nakon jako puno vremena u kojoj nismo radili glupe obrambene greške. Na kraju utakmice mi je bilo čudno to što sam shvatio da nijednom nisam strepio. Koliko je tome doprinijela igra s trojicom igrača u zadnjoj liniji ne znam ali možda je to način na koji bismo trebali igrati i ubuduće. 

Danas možemo još više žaliti za domaćim bodovima protiv Kazahstana jer bismo bili poravnati s Ukrajinom. Ali što je tu je – ako se želi biti ispred Ukrajine mora ih se pokušati pobijediti. Ostvarili smo jednu rutinsku pobjedu, odigrali dobru, čvrstu utakmicu i to nas svakako može hrabriti pred susret s Ukrajinom. Nismo mi najbolji na svijetu ali nismo ni toliko loši da se nemamo prava nadati pobjedi protiv momčadi kakva je Ukrajina. Radi se o reprezentaciji u vječnoj tranziciji koja ima više kredita u javnosti nego objektivne kvalitete. A koliko smo se mi posložili i postali svjesni sebe, prije svega, može pokazati utakmica upravo protiv jednog takvog protivnika. 

(zurnal.info)