Detaljna analiza Žurnalovog selektora: O Ibiševiću, Baždareviću, najboljem timu, budućnosti domaćeg nogometa

VEDAD IBIŠEVIĆ

Gotovo je, jedno poglavlje naše nogometne povijesti je zatvoreno. Povlačenje Vedada Ibiševića je tek uvod u smjenu generacija, ali o tome kasnije. 

Sjećam se, iako je davno bilo, koliko sam priželjkivao da Vedad Ibišević konačno zaigra za Bosnu i Hercegovinu. Bio je najavljivan kao čudo od strijelca. Nogometno je odgojen u nenogometnoj Americi, onoj sjevernoj. Igrao je tamošnju srednjoškolsku i, nakon nje, koledž ligu. U tih je nekoliko godina izabran među 25 najtalentiranijih nogometaša u svom uzrastu, a u prvoj sezoni u kojoj je igrao koledž nogomet proglašen je novakom godine. A onda ga je u Europu doveo Vahid Halilhodžić u vrijeme kada je preuzeo PSG. Nije se Vedo naigrao u Parizu pa je preselio na posudbu u Dijon. 

Činilo se da njegova karijera ide silaznom putanjom i, ako mene, pitate, možda Vedad Ibišević i nije ostvario svoj puni potencijal. Barem su moja očekivanja od nepoznatog „Amerikanca“ bila puno veća pogotovu kad sam ga vidio na djelu. Sviđao mi se njegov gard, imao je neki pozitivan bezobrazluk, bio je, po svemu se vidjelo, rođen da loptu sprovodi u mrežu. 

Ibišević je napravio ozbiljnu nogometnu karijeru. Ja sam navijač što znači često nerealan i blesav pa to što Vedo nikada nije zaigrao u nekom od najvećih europskih klubova nema nikakve veze ni sa čim osim s navijačkim velikim i gladnim očima. Vedo je kroz proteklu deceniju bio jedan od stožernih igrača reprezentativne bosanskohercegovačke nogometne momčadi. I to, za sada, najbolje i najuspješnije generacije koju smo imali. Šteta da nije u ovom ciklusu uspio izboriti barem šansu da se bori za još jedan Mundijal, jer Vedo se ukaže kad je najpotrebnije. Postigao je dva najbitnija gola u dosadašnjoj povijesti našeg preprezentativnog nogometa. Jedan od njih nas je odveo na Mundijal u Brazilu. 

Sjećam se kao da je jučer bilo. U beogradskom KC Gradu gledali smo utakmicu između Argentine i Bosne i Hercegovine. Klub je bio pun i svi su odreda navijali za BiH i to jako gorljivo. Dobrim dijelom utakmice govorio sam mom prijatelju Mladenu da Pape mora uvesti Ibiševića čim prije. Bila je to utakmica za njega. Osjećao sam to. No, već je bilo kasno za nas kada je Sušić konačno uveo Ibiševića u igru. Kasno za pobjedu ali ne i da postignemo prvi pogodak u svojoj povijesti na nekom velikom natjecanju. Postigao ga je, dakako, Vedad Ibišević. Onako kako to rade oni koji su se rodili da zabijaju golove. Pravovremeno je utrčao u kazneni prostor Argentine, Misimović je poslao sjajan pas a Vedad Ibišević je loptu, pored Romera, poslao u mrežu. Usiljedilo je moje dosadno obraćanje Mladenu, točnije urlikanje: jesam ti rekao, jesam ti rekao! 

Nedostajat će nam. Zaslužio je svoje u nogometnim analima Bosne i Hercegovine. Uvijek smo ga gledali kao onog drugog napadača, često ga smatrali suvišnim, ali oni najveći nađu put u povijest i kada im date epizodne uloge ili tek petnaestak minuta na terenu. 

BAŽDAREVIĆ

Moram ovaj dio početi s nečim što nema nikakve veze s našom reprezentacijom. 

Gledao sam u ponedjeljak utakmicu između Ukrajine i Hrvatske. I Hrvatska je bila u svom uobičajenom kaosu pred velika natjecanja. Dva dana prije ove odlučujuće utakmice s klupe je odletio Ante Čačić da bi na njegovo mjesto kao vatrogasno i kratkoročno rješenje uletio Zlatko Dalić, čovjek koji se nogometu učio u nekada čuvenom Veležovom nogometnom laboratoriju. 

Nije Dalić mogao puno učiniti u dva dana. Trebalo je tek nekako skupiti razbijenu vojsku na kakvu je podsjećala hrvatska izabrana vrsta. No, s par poteza je pokazao da ima više nogometnom dara i instikta nego njegov prethodnik pa možda i oni koji su prethodili njegovom prethodniku. Od prve minute u igru je poslao dečka kojeg su prehodni izbornici gotovo pa šikanirali iako je svakome tko je ikada pogledao par utakmica u životu jasno da je Andrej Kramarić najbolji strijelac, točnije jedini pravi lisac završnice kojeg Hrvatska ima. Kalinić je sidrun, Mandžukić radilica, Čop prosječan gol igrač, a Krama, on je nešto drugo, druga dimenzija, jedini pravi nasljednik Eduarda Da Silve, dečko koji zna igrati nogomet, tjelesno ne izrazito snažan, ali zato ubojit i spreman izdržati strašne batine što mogu potvrditi iz prve ruke jer sam uživo, prije par godina, gledao kako ga nemilice tuku braniči Seville. 

I Dalić je pogriješio stavljajući Kramarića na bok a gurajući, kao i njegovi prethodnici Mandžukića u sredinu. Konoplanka je ubijao Kramarića i Vidu na boku. Hrvatska nije izgledala dobro, a Mandžukić, čovjek koji je pokazao kako je defenzivno sjajan u Juventusu, čovjek od kojeg je Allegri napravio pravu zvijer koja istovremeno igra krilnog napadača i drugog beka, tek je lutao po ukrajinskoj polovici terena pokušavajući skupa s Modrićem stisnuti njihovu zadnju liniju. 

Dalić u poluvremenu uviđa što ne štima i mijenja pozicije Kramariću i Mandžukiću. Konoplanka doslovno nestaje s terena. Vida ga u suradnji s Madžukićem trpa u džep. Hrvatska je time automatski prodisala prema naprijed, a Kramarić, do tada bez ikakvog učinka, postiže dva gola i vodi Hrvatsku u baraž. 

Eto, to je taj jedan detalj koji govori kako treneri mijenjaju tijek utakmica i odnos snaga na terenu. A sve sam to napisao kako bih sa žaljenjem konstantirao, obzirom pišem svojevrsni rezime ovih kvalifikacija, da od Mehmeda Baždarevića nismo vdijeli niti jedan takav trenerski briljantan potez tijekom skoro čitava dva kvalifikacijska ciklusa. Bilo je trenutaka kad se činilo da je na nekom tragu, ali mi ne samo da nismo dobili nekog tko je u istom kvalitativnom razredu kao i naša momčad nego nismo dobili ni utakmice koje smo morali, a kada je tako onda nije ni čudo da smo ostali obješenog nosa još jednom. Šteta zbog Vedada Ibiševića i još nekih igrača koji lagano zalaze u ozbiljne igračke godine. 

Meša je radio što je mogao, onoliko koliko je znao ali naša igra pod njim često nije imala nikakav identitet. Za vrijeme Sušića to je bilo ipak drugačije. Nisu stvari uvijek bile postavljene kako treba ali se znalo kako naša igra počinje i kako je usmjerena. Nema lopti kroz sredinu, igra se sve preko boka, Medunjanin ulazi u zadnju liniju kako bi loptu prenio dalje i to je to. Ali i to je nešto za razliku od ničeg za vrijeme Baždarevića. 

 Makar i dalje tvrdim da smo u Pireju, protiv Grčke odigrali najbolju utakmicu u povijesti. A niti nju nismo dobili. Treba katkad gledati i koliko sreće ima izbornik. Baždarević je nema čim njegova momčad nije dobila ni utakmicu koju je igrala naprosto fenomenalno. Tada se činilo da smo na pravom putu. 

Grci su nam postali nogometni arhineprijatelji zbog svinjarija u Pireju, ali samo da se trener pobrinuo da netko izađe u šut na 18 metara od našeg gola i to u 94. minuti možda bi danas pisali drugačije tekstove i analize. Mali je to detalj ali i on govori o tome kako je to kada stvari ne odradite do kraja kako valja. Nakon te utakmice, bez obzira na remi, bio sam uvjeren da, ako tako nastavimo, možemo do kraja pomesti sve pred sobom, ali mi smo se vratili našem lutanju, uobičajenoj letargiji itd. 

Kao igrač Baždarević je bio nevjerojatan karakter. Bio je istovremeno i majstor i fanatik. Ali nakon utakmice protiv Estonije umjesto da stavi mandat na raspolaganje nakon očitog neuspjeha u kvalifkacijama, on kroz svoju izjavu nakon utakmice skoro da moljaka da ostane na izborničkoj funkciji. Da se ja pitam,  što srećom po Baždarevića nije slučaj, suradnju s njim bih završio upravo zbog te izjave. Valjda postoje ljudi koji trebaju tu nešto evaluirati i procijeniti što i kako dalje uz razgovor s igračima itd. Nakon debakla kroz koji smo prošli Meša je trebao pokazati negdašnji karakter i, kad već nije dao ostavku, trebao je barem, kako rekoh, staviti mandat na raspolaganje. 

Meša, čini se, red je da odeš. Zbog te posljednje izjave, zbog neuspjeha u kvalifikacijama a i zbog očajne utakmice u Talinu. 

Izbornik kaže da nismo igrali kako smo htjeli! 

Zbog čega? 

Kaže kako nije očekivao da će Estonci igrati kako su igrali! 

Nije li mu posao da predviđa takve stvari!?

Evo i još par pitanja. 

Koja je uopće bila funkcija Radeta Krunića na terenu?

Što je itko uopće na ovoj utakmici izuzev Medunjanina, Hajrovića i Džeke radio?

Zašto su nam se igrači u fazi napada doslovno sudarali, jesu li to te ideje koje Meša ima za budućnost?

Nismo li ovu utakmicu trebali odigrati sa sto posto kako bismo barem malo vratili samopouzdanje jer poznato je da je pobjeđivanje i stvar navike? 

Zašto smo riskirali još jednu bruku?

Bio sam izrazito blagonaklon prema Baždareviću ali nakon ovakve sramotne izjave i to nakon što smo svi duboko frustrirani onim što se događalo u proteklih godinu dana pomalo sam bijesan. Htio sam kritizirati navijače jer su nas još jednom obrukali, ali čovjek nekada stvarno ne zna kako da konačno nekoga u ovoj zemlji pozove na bilo kakvu odgovornost. 

BUDUĆNOST

Neizvjesno je, dakle, tko će biti selektor. Nemamo puno izbora. Kodru smo potrošili. Bajevića ova funkcija ne interesira. Petkoviću ide sasvim dobro na klupi Švicarske. Vaha je svoje odavno rekao a i trenutačno je zauzet drilanjem japanskih nogometaša. Za nekog ozbiljnog stranca nemamo novca i, ako mene pitate, ako Baždarević ode mi izbora nemamo izuzev se netko nekada sjeti da na svijetu postoji Džemal Čorba Hadžiabdić pa da ga se na koljenima ode moliti da uzme kormilo reprezentacije, ili da se reprezentacija da u ruke Amara Osima. 

Pitanje je, dakako, da li bi njima dvojici to uopće odgovaralo. Njima bi trebalo priključiti Sergeja Barbareza i još neke senatore kao opciju za budućnost. Ali, prije svega, treba posložiti savez kako valja. Malo je onih koji drže do sebe koji bi se upuštali u borbu s vjetrenjačama i upadali u BH nogometni glib. 

Nakon Brazila stvari su opet postale klimave. Počesto mi je reprezentacija djelovala kao vojska bez zemlje. Kao da Savez niti nemamo nego samo njih i stručni stožer. A znamo da nije tako. No, kada vidimo kako ti ljudi brinu o domaćem nogometu možda je i bolje da se što manje petljaju oko  izabrane vrste. 

Pod hitno moramo nešto učiniti za domaći nogomet, za domaću ligu kako bi klubovi uopće opstali, kako bi se stvorila neka zdrava baza za odgoj igrača, jer reprezetnacija je u opasnosti da nakon odlaska Ibiševića, Džeke, Spahića, Lulića isl. padne na samo europsko dno u narednim godinama. Za sada još uvijek imamo dobru bazu igrača u reprezentaciji, ali što će biti za deset godina? Bilo bi zanimljivo čuti odgovor na to pitanje od čelnih ljudi saveza. Misli li itko od njih na budućnost? Misli li na to u kakvim ćemo uvjetima odgajati djecu pa makar i ne izrasli u profesionalne sportaše? 

IGRAČI 

Što se same momčadi tiče ona i dalje ima sasvim solidan kostur. Rijetka smo reprezentacija koja ne kuburi na poziciji lijevog beka ali zato nam je bolno mjesto desni bok. No, to se da rješiti. Po meni je od svih isprObanih opcija, otkad nema Mujdže, najbolja varijanta Ognjen Vranješ kao povučeni desni bočni. Njemu, doduše, treba pomoć. Edin Višća to nije jer unatoč trudu njegovi obrambeni kapaciteti ne garantiraju stabilnost na toj strani. 

Trebalo bi, po meni, isprobati Senada Lulića na toj, desnoj strani veznog reda. On ima solidne obrambene karakteristike i brzinu da smanji patnje Ognjenu Vranješu ukoliko ga protivnik snimi kao najslabiju kariku, a kao invertirano desno krilo bio bi dodatna opasnost u napadu. Moramo standardizirati stoperski par i u ovom trenutku najbolji izbor mi se čine Šunjić i Šimunović. Tu je, naravno, i Ervin Zukanović kao opcija. Lijevi bok je rezerviran za Kolašinca, tu zbora nema. 

Uglavnom, trenutno, po mom sudu, naša najbolja momčad bi izgledala ovako: Begović – Vranješ, Šunjić, Šimunović, Kolašinac – Lulić, Bešić, Medunjanin, Pjanić, Kodro – Džeko. 

Priznat ćete da to uopće ne zvuči loše. Ali jedno su imena igrača a drugo je pronaći adekvatan sustav i u kojem bi jedni druge poticali i činili boljim nego jesu. Kodro bi, po meni, dobro funkcionirao kao lijevi vezni. Pjanić treba igrati ono što igra i u Juventusu, ne gurati ga na silu da bude klasična desetka već mu dati mogućnost da razigrava momčad iz dubine u paru s Harisom Medunjaninom, koji je protiv Estonije bio naš najbolji igrač i pokazao da ga se Baždarević neopravdano odrekao. 

Bešić je tu osigurač. Lulićevu ulogu sam već objasnio. Kodro bi uvlačenjem u sredinu otvarao prostor po boku za Kolašinca i morao bi i on preuzeti dio obrambenih zadaća na toj strani terena. Bitno je da se linije kompaktno kreću po terenu, da su blizu igrači blizu jedni drugih i, obzirom da nam kronično nedostaje brzine, da ne dopuštamo ni u obrani ni u napadu da moramo jurcati za loptom ili protivnikom. 

No, sve je ovo lako pisati s kauča. Lako je biti general poslije bitke. Lako je filozofirati. Mi se ipak dodatno trebamo posvetiti izgradnji kompletnog sustava razvoja igrača i domaće lige, ulagati u infrastrukturu i možemo se nečemu nadati. Nekada. Bez Meše Baždarevića kao izbornika. Bez trošenja nekog novog Kodre. Trebamo odgajati i trenerski kadar. Svašta nešto treba. Vremena ima. Rusiju ionako nećemo vidjeti osim na TV ekranima.