Kauč selektor: Duša u nosu, ali mora se dalje

Kada čovjek prati reprezentaciju Bosne i Hercegovine trebao bi biti naviknut na poraze i, što se kaže, oguglat na njih. Možda je tome tako ali ja ne pamtim da mi je neki poraz pao teško poput sinoćnjeg koji i jesmo i nismo doživjeli od Sjeverne Irske. Kada se utakmica izgubi na penale ne možeš reći da si je izgubio. Ali ostaje činjenica da netko drugi prolazi dalje, a nama nastup na europskom prvenstvu i dalje ostaje sanak pusti. Puno je tih svari koje i jesu i nisu bile i tijekom same utakmice. Puno ispravnih odluka nije išlo nama u korist a pogrešne su, kako to i biva, ostale pogrešne. 

FORMA I POVLAČENJE

Recimo, odluka da se nakon što smo poveli povučemo i spustimo ritam utakmice bila je razumna jer su Irci fizički nadmoćniji i spremniji od naših igrača. Zašto je to uvijek tako to je neka druga priča ali to je činjenica. Istovremeno, ta odluka o povlačenju i čekanju prigode je bila pogrešna jer sam imao dojam da smo ih nakon što su primili gol mogli dokusuriti. Nakon 120 minuta igre, vidjelo se to po njihovom hodu, na nogama su mogli stajati samo Cipetić i Saničanin, što je prilično čudno s obzirom da su njih dvojica odigrali jednu visoko angažiranu utakmicu. 

Edin Džeko je potpuno izvan forme ali kad je on tu jasno je da mora igrati. Forme ga je koštalo koketiranje s Juventusom zbog kojeg se zakačio s trenerom Fonsecom i sad njih dvojica koegzistiraju u nekoj vrsti pasivnog rata. Taj rat Romu možda neće koštati puno ali našu je reprezentaciju prilično oštetio iako je Džeko odigrao korektnu utakmicu i sjajno surađivao s Krunićem u nekoliko navrata. Da je bio spremniji imam dojam da bi njih dvojica sami pomeli Irce s grbavičkog travnjaka. 

Najlošiji naš igrač koji je greškama smanjivao manevarski prostor i svom partneru na desnom boku bio je Edin Višća. Razumljivo je da ga je Bajević forsirao do kraja jer je Višća konstantno ulazio u dobre situacije ali je doslovno u svakoj od njih donosio pogrešne odluke a u nekima postao najbrži igrač na svijetu koji usporava igru svoje momčadi. 

DUŠA U NOSU

I kako sada napisati da smo odigrali jako dobru utakmicu kad smo je na koncu ipak izgubili? Kod izvođenja jedanaesteraca odlučuje i svježina igrača, jer ona određuje i razinu samopouzdanja i donosi onu dozu bezobrazluka potrebnog da se bude hladnokrvan. Kad ti je duša u nosu onda tako i prilaziš izvođenju penala a to nikada ne završava dobro. A od samog starta utakmice se vidjelo da Irci na Grbavici žele pošto poto doći do penala znajući da što utakmica više odmiče njihove fizikalije će postajati stvar koja im donosi prednost. 

U prethodnim utakmicama smo ipak nešto i dobili. Dobili smo pouzdanog i u ofenzivi korisnog desnog beka u Cipetiću. Dobili smo i stoperski par za budućnost u Ahmethodžiću i Saničaninu. Dobitak je i konačna pojava pravog zadnjeg veznog igrača u Hadžiahmetoviću. Krunić je jako ovisan o raspoloženju, ako ga krene postaje izvrstan, ako ga ne ide onda je nevidljiv ali i takav je pokazao da ima mjesta u reprezentaciji. Gojko Cimirot je riba čistačica i on postaje sve pouzdaniji. Recimo, da smo stvorili neki okvir za budućnost a najveća nepoznanica ostaje tko može zamijeniti Edina Džeku? To, naravno, nije moguće u punom kapacitetu ali odgovor na to pitanje morat ćemo dobiti kad-tad. 

NA RUBU SUZA

Bilo mi je teško vidjeti Bajevića na rubu suza. Njegov nastup je, moram to priznati, i mene doveo na rub suza. Ta svjesnost da je BiH u svakom području zemlja propuštenih šansi je nešto što stalno odbacujem kao činjenicu a što mi se konstantno obija o glavu i gura mi nos prema trulom zadahu stvarnosti. Bilo bi dobro da Bajević odradi Ligu nacija do kraja jer očito je čovjek s dovoljno hrabrosti da igra odlučujuće utakmice i radi smjenu generacija. A nakon toga valjda će nekad starost smekšati i Vahida Halilhodžića pa da pokušamo s njim napraviti nešto konkretno. Uzalud je sada prevrtati po glavi klasičnu „što bi bilo kad bi bilo” priču. Nema druge, kakvi god da smo, mora se dalje. 

 (zurnal.info)