POBJEDA NAD ESTONIJOM: Sjajno otvaranje kvalifikacionog ciklusa!

Uvijek je lijepo otvoriti kvalifikacije pobjedom. Koliko god Estonija nije protivnik po mjeri pobjeda na otvaranju kvalifikacija je bitna za samopouzdanje i, zapravo, stavlja nas u puno komotniju poziciju nego što bi to mnogi pomislili na prvi pogled. Sve to zna svatko tko makar ponekad prati reprezentativni nogomet.

NA PRVO MJESTO

Dobro je da nam se ždrijeb otvorio tako da odigramo jednu rutinsku utakmicu u kojoj ćemo izgledati kao ozbiljan tim s ozbiljnim ambicijama da se potuče za prva dva mjesta u skupini. Objektivno, kvalitetom jedino je Belgija ispred nas u ovoj grupi, ali ima neki vrag kod naše momčadi pa nas povijest uči da iz nekog nedokučivog razloga nikako ne ležimo belgijskog državnoj vrsti.

Dakle, ciljam na to da ne vidim razloga da ne pucamo na prvo mjesto. Tko tako ne razmišlja uoči bilo kakvog natjecanja ne treba se ni baviti sportom. Uvijek treba postaviti visoke ciljeve, ali treba izbjeći zamku padanja u euforiju čak i nakon uvjerljivih pobjeda koje ostvarimo u utakmici u kojoj protivniku odmah od početka pokažemo tko je momčad s više klase na terenu.

Prije svega, utakmica protiv Estonije je dobro došla Ognjenu Vranješu da dobije dodatno samopuzdanje obzirom da silom prilika igra na mjestu koje već dulji niz godina okupira Mensur Mujdža. Vranješ je sasvim solidno djelovao na mjestu desnog beka, a veliki je misterij kako je moguće da imamo državnu momčad u kojoj imamo sjajna rješenja za lijevi bok (inače bolnu točku svih pa i najvećih svjetskih momčadi) a na desnom boku nemamo tako sjajne opcije. No, to je Bosna i Hercegovina. Zemlja naopakih postavki.

Uglavnom, bitno je da je obrana odlično funkcionirala. Nije ju estonska momčad ni stavljala na posebna iskušenja ali sve je izgledalo dobro. Dečki su pokrivali jedan drugog, u slučajevima kad su stražnji bočni izlazili visoko Višća i Lulić su lijepo zatvarali rupe otraga u čemu su sudjelovali i Medunjanin pa čak i Pjanić koji je, po meni, bio priča ove utakmice.

PAMETNE ODLUKE

Miralem Pjanić mi konačno djeluje kao rasterećen igrač koji je konačno sam sebi dokazao što je imao pa može igrati svoj najbolji nogomet. Tomu doprinosi i odluka Baždarevića da ga ipak stavi u malo povučeniju poziciju od one klasične desetke.

Pametna je bila i odluka da se Pjanić i Medunjanin u fazi otvaranja napada smjenjuju kao stražnji vezni koji dolaze po loptu izeđu stopera i iznose je prema naprijed. Tu smo dobili na tečnosti igre u prvoj fazi napada. Pjanića je, svakako, bilo zadovoljstvo gledati onako rasterećenog, laganog koraka, mekanih lopti prema naprijed koje uvijek pronalaze svoj cilj.

Kapetan Edin Džeko je isto došao do razine na kojoj više nikome ništa ne mora dokazivati i to, barem u reprezentaciji, dobro djeluje na njega. Njegova povlačenja u sredinu terena i čuvanje lopte su bili ono što je zapravo otvorilo estonsku obranu i učinilo je ranjivom. Bolje igramo kad su u igri dva klasična napadača i to je stvar od koje ne trebamo bježati ni kada igramo protiv nominalno jačih reprezentacija jer svako mijenjanje osnovne postavke razbija ritam momčadi i traži od igrača prilagodbu.

Ne znam da li Ibiševića treba žrtvovati kad se u igru vrati Muhamed Bešić. Stvarno nisam siguran u to, jer s Ibiševićem u igri dobijamo puno više od Edina Džeke nego što je to slučaj kad je u prvoj postavi Bešić. Bešićevo mjesto je zapravo ono na kojem je Haris Medunjanin, igrač kojeg neobično volim, jer je šmeker, stara škola, ali Bešić je igrač kakav nam treba ako želimo igrati suvremen nogomet.

U svakom slučaju dobro je da imamo nekoliko opcija, ali već bismo jednom morali početi igrati svoju igru bez obzira na protivnika. Momčad je ovakva kakva jeste već dugo na okupu i sustav se raspadao samo u trenucima kad smo nešto bespotrebno kemijali s taktičkim postavkama. Rezervne opcije trebaju biti tu kada stvari ne idu kako treba, ali i tada treba ostati hladne glave, to je stvar, jedina zapravo, na kojoj je Baždarević morao raditi. Nadajmo se da tome i jeste tako.

Jedini čovjek za kojeg mislim da bi mogao više i bolje, sudimo samo na osnovu utakmice protiv Estonije, jeste Senad Lulić. A znamo koliko on može kad je top formi i s njim na pravoj razini bismo bili još bolji.

PETARDA JE PETARDA

Bila je ovo sjajna utakmica za debi Danijela Miličevića. Dečko je odmah upisao asistenciju i dobro je da smo proširili krug igrača na koje možemo računati jer kvalifkacije su duge, naporne, igrači će se ozljeđivati, ispadati iz forme itd.

Prošle kvalifikacije, one za Euro u Francuskoj smo izgubili na „malim“ utakmicama. Koštali su nas kiksevi protiv Cipra i Izraela. Trebamo se sada pobrinuti da sve takve utakmice prođemo onako kako se to od nas i očekuje, onako kako smo odradili Estoniju, a onda nam ostaje potući se protiv Belgije. Strašna je Belgija, ali, kako rekoh, mi im ne ležimo i imamo svako pravo nadati se da ih možemo preskočiti u ovim kvalifikacijama. Kvalifikacijski ciklus smo sjajno otvorili.

Petarda je petarda makar Estonija stvarno ne djeluje kao momčad koja bi bilo koga izuzev Gibratara mogla ozbiljnije ugroziti. Lijepo da mi nismo imali loš dan i dopustili im iznenađenje kakva su se događala na europskim terenima ovih dana. Nema ničeg posebno novog u našoj igri, stvari su jasno postavljene već dulje vrijeme. Čini se da je voljni moment podignut na višu razinu, neki igrači su napredovali (Višća), neki su rasterećeni i potpuno dokazani, samopouzdanje je visoko i to nam je zalog za optimizam.

Treba samo ostati miran, izbjeći euforiju, kao i padanje u depresiju kada stvari ne idu kako treba. Nismo najbolja svjetska momčad, ali ja, kao i uvijek, mislim da možemo igrati protiv bilo koga i ostvariti pozitivan rezultat. U sportu je to jedini ispravan pristup. Igraš da bi pobjedio.

(zurnal.info)