Na samom početku europskog prvenstva predvidio sam kako će trofej podići momčad koja nosi dresove izvjesnog proizvođača sportske opreme. To se, na koncu i dogodilo. Čak i na drugom kontinentu gdje je Copu Americu osvojila Argentina i to, kao i obično, uz puno muke, kao da se na štakama vuku do cilja. Ako se i može vijećati o tome koliko je Argentina zaslužila osvojiti Copu, u slučaju Španjolske možemo zaključiti da su prvenstvo osvojili bez mrlje, potpuno zasluženo, nakon sedam čistih pobjeda.
OPREZ UBIJA
Oprez ubija uživanje u nogometu. O tome sam već pisao u nekoliko navrata. Nitko ne želi poduzeti rizik od samog početka utakmice. To je ponajprije bila odlika momčadi koja je važila za glavnog favorita turnira, Englesku. U finalu je i momčad Luisa De la Fuentea prvi dio utakmice igrala na isti način makar s nešto malo više inicijative. Englezima je uspjelo iz igre isključiti lutajućeg Danija Olma a s druge strane na terenu kao da nije postojao, kao i većim dijelom turnira, najbolji igrač Premier lige Phill Foden. Bez obzira na to Southgate je inzistirao na njemu, dao mu povjerenje i čekao da proradi njegova magija. Čekao je ali nije dočekao. Time može objasniti jedan dio muka kroz koje je njegova momčad prolazila na ovom turniru.
Gledali smo, dakle, dva različita poluvremena. U drugom poluvremenu na teren je, ponajprije, izašla neka drugačija Španjolska.
DRUGO POLUVRIJEME
Englezima su se oprez i čekanje opet obili o glavu. Natjerani su mijenjati igru tek nakon što je Nico Williams doveo Španjolsku u vodstvo nakon uobičajeno divno odigrane akcije. Upravo su glad mlađanih napadača Španjolske – Williamsa, Olma i Laminea Yamala – ono što je bila velika prednost španjolske izabrane vrste na ovom turniru. Ne smijemo zaboraviti ni nogometne intelektualce Rodrija i Fabiana Ruiza koji su pokazali koliko za svaku momčad znači imati igrače koji u svakom trenutku pravilno osjete kakav je tempo igre najbolji za momčad u kojoj igraju.
Engleska je opet izjednačila na bljesak pojedinca, iz akcije koja nije puno obećavala ali je udarac Colea Palmera bio pravo savršenstvo i odveo Engleze u egal. S druge strane, Southgateovu momčad je u nekoliko navrata spašavao sjajni Jordan Pickford.
Pickford ipak nije mogao sačuvati mrežu nakon još jedne izvrsno odigrane akcije koju je golom krunisao Oyarzabal. Nakon tog pogotka Englezima nije ostalo previše vremena za vratiti se u igru i pokušati odvesti finale Eura u produžetke. Ostali su i dalje ono što su bili – favoriti ali gubitnici. S tim da su ranije s pravom nazivani lavljim srcima a danas, ponajprije zbog Garetha Southgatea, Englesku nikako ne možemo nazvati lavovima. Kako smo se uvjerili, pretjerani oprez nije urodio plodom baš kako ni prije otvorena i hrabra igra Engleske nije donosila rezultat ali su, koliko god to beznačajno bilo, imali moje poštovanje i tzv. neutralnu potporu.
Rodri je zasluženo proglašen najboljim igračem turnira. Nagrada je to kolektivnoj prirodi nogometne igre. O tome koliko je pak Lamine Yamal zaslužio nagradu za najboljeg mladog igrača turnira ne treba posebno govoriti. A po kriteriju o najviše utakmica s čistom mrežom „zlatna rukavica“, najbolji vratar turnira postao je francuski čuvar mreže Mike Maignan.
KUDA IDE NOGOMET
Na koncu, možemo zaključiti kako je barem jedno poluvrijeme finalne utakmice bilo dostojno rejtinga kojeg uživaju momčadi Španjolske i Engleske. Nogomet se ne vraća kući jer tamo i ne treba ići nakon ovoga što su Englezi igrali na europskom prvenstvu.
A upravo je način na koji su oni igrali obilježio cijeli turnir i krovna europska nogometna organizacija treba nešto uraditi povodom toga. To ponajprije može mijenjanjem ovog suludog formata turnira. O tome da proizvođači sportske opreme ne bi smjeli biti među glavnim sponzorima turnira izlišno je govoriti jer takve stvari navode čovjeka na pomisao da je ponešto odavno predodređeno i da je pitanje dana kad će to dovesti do toga da se turniri igraju zbog reklame za sponzore, a ne zbog onih koji pune tribine stadiona.
(zurnal.info)