Pobijedili smo Finsku: Smijemo li vjerovati u čuda?

Lakrdija s odlaskom bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije u obilazak „piramida“ u Visokom nije obećavala ništa dobro. Novi, a stari izbornik, jer to je samo u BiH moguće s obzirom da tu ne važe fizički niti bilo kakvi drugi zakoni, izgleda kao stvarno dobar tip, ali njegovi potezi u posljednje vrijeme ukazivali su na to da se i on, nekada igrač svjetskog kalibra, uspio potpuno izgubiti. Vođenje momčadi u planinarenje možda je bio zgodan kondicijski trening, ali je izgledalo kako dodatno otkliznuće u ludilo. Kompas u ljudima jednostavno kao da podivlja čim kroče u našu zemlju. Mogu samo zamisliti kako su ti unutarnji kompasi naših igrača i stručnog stožera prolupali kad su kročili u magnetsko polje Semira Osmanagića. Prosto je nevjerojatno koliko nisko ljudi mogu pasti sve se pentrajući uzbrdo. Ali ako uzmemo u obzir da živimo u vremenskoprostornom diskontinuumu ništa nas ne treba čuditi. Prosinečkom je valjda bilo potrebno čudo i tražio ga je tamo gdje piramida nema, ali su svakojaka čuda moguća i tu mjesta mom čuđenju nema. 

Kad je već sve okolo nerazumno, pojma nemam zašto bismo tražili razum i nekakav znanstveni pristup motivaciji igrača i stvaranju kohezije u momčadi. 

GORKI OKUS

Neke pobjede ostavljaju gorak okus u ustima navijača. Zato što nam svima pokažu da je sve moglo biti drugačije. Pobjeda protiv Finske je jedna od takvih pobjeda. Dogodila se prekasno, ali ako samo malo netko vjeruje da u Visokom postoje piramide, taj sigurno vjeruje i u nogometna čuda. A bilo bi čudo da se na koncu uspijemo kvalificirati na Euro kroz ovaj kvalifikacijski ciklus. Nekada moramo biti realni pa makar bili navijači, koji su u pravilu nerealni i skloni vjerovanju u čuda. Zemlja je ravna ploča, a lopta je okrugla i u takvim okolnostima svi igraju nogomet pa i mi nekada proigramo. 

Miralem Pjanić se na utakmici protiv Finske pokazao pravim kapetanom i potvrdio potencijal vođe u svakom smislu. Također, ova utakmica nam je pokazala da je vrlo lako moguće jedan od naših problema što se mnogi igrači, koji očito imaju problema sa samopouzdanjem, sakrivaju iza Edina Džeke i koriste ga kao alibi u svojoj igri. Hajdemo mi lijepo dodati loptu Džeki ili je tek gurnuti prema njemu pa ako on nešto napravi dobro napravio, a ako ne napravi mi nismo krivi. Krivnju za to snosi, dakako, izbornik, kojemu je u opisu posla, osim taktičke i tjelesne i ona psihološka dimenzija pripreme igrača. Možda je do Semira Osmanagića, jer kad čovjek uspije ubijediti masu ljudi u postojanje piramida u zemlji u kojoj i krpljenje asfalta u 21. stoljeću predstavlja problem, onda moguće da je nečim omađijao i naše igrače i ulio im do sada neviđeno samopouzdanje. A možda su igrači shvatili da im je izbornik totalno pošandrcao pa su brže bolje odlučili dati sve od sebe kako ih naredni put ne bi vodio u Međugorje ili na Ajvatovicu ili gdje već sve jadni narod hrli ne bi li mu nebesa pomogla. 

Ovo je bila prva utakmica u kojoj smo zadržali visoku koncentraciju svih 90 minuta. Ako premotamo film razvidno je da smo dosadašnje utakmice gubili nakon redom katastrofalnih igri tijekom drugog poluvremena i to nakon što smo u prvih 45 minuta dominirali i često djelovali sjajno. U toj koncentraciji je bio ključ razbijanja Finaca, jer mi smo Fince razbili tako da mi je došlo da razbijem televizor zato što istu stvar nismo učinili u Tampereu. 

NADA & ČUDA

Bilo je iznenađujuće vidjeti da je ova donedavno letargična momčad sposobna igrati ispravan presing i u tome ne gubiti raspored. Takvo što se nije moglo uigrati u par dana, jer presing zahtjeva jako puno, evo opet te ključne riječi, koncentracije, pravilnog postavljanja i praćenja suigračevih kretanja. Finci su zbog toga često griješili, a mi smo onda pravilno izlazili na njihov poremećeni raspored što je urodilo stvaranjem velikog broja izglednih situacija pred golom protivnika. 

Pronađite snimku utakmice i vidite kako je postavljena naša momčad u trenucima kada bi Finci pokušali organizirati napad. Da smo tako držali raspored u kojemu su linije u momčadi blizu ne bismo primili ni pola onih golova koji su nas koštali bodova u ovim kvalifikacijama. Zašto Prosinečki nešto nije učinio ranije po tom pitanju i dalje ostaje misterij. Ovaj put nije bilo direktnih udara na našu zadnju liniju jer su i srednji red i napad kontinuirano držali raspored u fazi obrane. Kada je tako onda se naši stoperi ne čine smiješnima kako su znali izgledati u nekim prethodnim mečevima. 

Nakon ove utakmice i još nerazjašnjenih misterija i obrata u igri naše momčadi još jednom možemo postaviti pitanje izborniku Prosinečkom – zašto je do sada ignorirao Hajrovića? Dečko možda ne igra standardno u klubu, ali izbornik zna da često postoje dobri igrači koji su iz nekog razloga u reprezentaciji pružali najbolje igre dok su u klubu bili gotovo pa neupotrebljivi. Neka se sjeti, recimo, svog negdašnjeg suigrača Aljoše Asanovića. Mala smo zemlja i svaki dobar igrač nam je potreban baš uvijek. Valjda je to sada jasno i našem novom izborniku, koji je smjenivši sam sebe donio pozitivan šok BH izabranoj vrsti. 

Čuda se u nogometu događaju. Ovaj poraz mogao bi ozbiljno uzdrmati Fince i tako nam otvoriti šanse za odlazak na Euro bez stresa baraža. Problem je taj što do sada nismo uspjeli igrati dobre utakmice u kontinuitetu. Jer džaba će nam bit kiksevi naših protivnika ako mi ne budemo pobjeđivali. A ako budemo konstantni i koncentrirani, ako budemo igrali ovako kao protiv Finaca možemo se nadati i pobjedama. Samo se nadati i vjerovati u čuda. Jer to nam je jedino preostalo. Zato ne smijemo opet stvarati euforiju zbog kojeg često bolno tresnemo o zemlju nakon svakog koraka kojeg napravimo prema vrhu, penjući se, dakako, uz piramidu koje nema. 

(zurnal.info)