PISMENA ZADAĆA: Tetkina jetrva na mostarskom sudu

Poznajem jednog čovjeka. Krene, recimo, iz Cernice do Titove ulice. Mora obaviti nešto u zgradi suda koja se nalazi u staroj 4. osnovnoj školi. Bez razmišljanja sjedne u automobil. Vozi preko Korza. Izađe na Španjolski trg pa iz kružnog toka izađe prema jugu. Vozi Bulevarom, ali ne dugo, kod Doma zdravlja staje na semaforu. Na zeleno krene i vozi do skretanja za Lučki most. Tu opet stoji na semaforu, nešto duže, jer presijeca glavu prometnicu. Skrene konačno prema Lučkom mostu. Pređe Neretvu, ne zaboravlja ranjenike. Smota lijevo u Titovu ulicu i vozi pored Šantića parka, Medrese, Narodnog pozorišta da bi, kad stigne na odredište, desne kotače popeo na pločnik preko puta zgrade suda, upalio sva četiri i izašao obaviti što je već naumio. Izgleda zauzeto, nasekiran je što uopće mora nosati te papire okolo. 

GDJE JE TETKINA JETRVA

Svaki Mostarac izgleda kao burzovni mešetar na dan sloma burze čak i kad izađe kupiti kruh. Ako mu se nađeš na putu budi spreman saslušati što je sve pogrešno s državom i ljudima koji ga cijeli život sputavaju i onemogućavaju mu da živi rahat. U takvom raspoloženju i taj moj prijatelj ulazi u zgradu suda. Krenuo je riješiti prekršajnu prijavu koju je dobio za nepropisno parkiranje i neplaćanje parking mjesta u istom danu. Po sudu traži jetrvu svoje tetke. Usput svima govori kakva ga je nepravda snašla. Jetrva je na pauzi za doručak iako je prošlo podne. Nazove je na mobilni telefon. Objasni o čemu se radi. Papire ostavi na portirnici i kaže za koga su. Premoren kao da se upravo probio kroz obruč na Sutjesci izlazi iz zgrade. Dolazi do auta i nalazi kaznu za nepropisno parkiranje zakačenu za brisače. Tu je i uplatnicu. Nju odmah pocijepa. Kaznu trpa u džep i obećava da će ga zapamtit. Dok razmišlja koga zovnuti da se izjada mlada žena s dječjim kolicima zaobilazi njegov auto. Mora se spustiti na kolovoz. Muči se vratiti kolica na pločnik. On je gleda i odmahuje glavom. Kum mu se ne javlja. Valjda će biti netko drugi na kavi. Mora čovjek muku podijeliti s nekim. 

Svi u Mostaru znaju barem jednog takvog lika. Dapače, skoro svi u Mostaru jesu isti takav lik. Mogao je naš junak prošetati preko Bunurskog mosta, popeti se do Bagata, skrenuti desno i već je tu. Ali prošetati nekoliko stotina metara za većinu je Mostaraca nezamislivo. Znam još ekstremnije primjere od navedenog ali ovaj je izrazito ilustrativan s obzirom je spreman obići pola grada autom umjesto prošetati 300 metara. Uostalom ne znam puno gradova gdje ljudi, kada im dođe da se ispušu, ustanu s kauča i kažu – idem se provozat. Možda je Hercegovina Kalifornija ali Mostar nije L.A. pa da se čovjek ima šta vozat. S kraja na kraj šireg centra grada čovjeku treba 20 do 30 minuta hoda. S autom zapinješ u gužvi na uskim prometnicama, miliš metar po metar i onda kružiš, tražiš parking po pola sata da bi, na koncu, auto parkirao na mjestu s kojeg ti treba 10 minuta hoda do odredišta. 

IDEM SE PROVOZAT

07.02.2022. godine Mostar je postao pakao. Za većinu „idem se provozat“ likova. Krenula je naplata parkinga u gradskoj zoni 1 i 2. Kaos koji je uslijedio nije neuobičajen. I prije su zelene površine i pločnici u Mostaru služili za parkiranje osobnih automobila. Dapače, za te potrebe nekima je služio i kolovoz. Ostavi čovjek najnormalnije auto na cesti, upali sva četiri i nestane negdje. I to ne govori u prilog čuvenom anarhičnom duhu Mostaraca nego upravo o zapuštenosti tog duha od rata naovamo. Zato nije trebalo dugo čekati prve sukobe između vozača i policije oko nepropisnog parkiranja i naplate onog propisnog. Mostar će se narednih dana pretvoriti u veliku svađaonicu (kao da to nije oduvijek). Rijetki će se turist čuditi prizorima na koje nailazi svakih par – sto metara. Pomislit će da se događa neka neobična pokazna vježba direktne demokracije kada vidi kako neki civil urla na policiju koja uzvraća objašnjavanjem da to ne može tako.

Najbizarniji detalj od svih, jer ne bi to bio Mostar da nema nešto posebno bizarno, jeste to što se sjedište J.P. MO Parking nalazi na adresi Bulevar narodne revolucije b.b. u zgradi u čijoj neposrednoj blizini nema niti jednog parking mjesta. E, tu će svaki nasekirani mostarski vozač morati pješice. Možda se nekima i svidi. A možda je, prije represivnih mjera, trebalo raditi kampanju kojom se apelira na smanjivanje uporabe osobnih vozila i govori o dobrobitima svakodnevne šetnje vlastitim nogama. Inače, to je manje poznato, Mostarcima se po rođenju umjesto rodnog lista izdaju prometna i vozačka a majke nam umjesto pelena mijenjaju gume. Ali nećemo sad u tom smjeru… Dosta je bilo, valja parkirati tekst i upaliti sva četiri… 

(zurnal.info)