PISMENA ZADAĆA: Tekst koji želi završiti tišinom...

 

Svaki put kad potpadnem pod utjecaj masovne psihoze, dok negdje u svijetu ljudi ginu, a ja se pravim pametan pa objašnjavam sebi i drugima što se zapravo događa ubrzo shvatim da tim objašnjenjem opravdavam nečiju nesreću jer, pobogu, uvijek su strateški ciljevi bitni a oni taktički podrazumijevaju ljudsku nesreću kao neku vrstu kolateralne štete bez kakve nema ostvarivanja strateškog cilja.

Postidim se zbog toga. Rastužim. Osjećam se krivim jer neku davno smišljenu strategiju doživljavam kao sudbinu, neminovnost, a to znači da sam pomiren s ljudskom nesrećom.

Može li jedna zemlja bez pokoravanja promijeniti svoju sudbinu? Može li se istrgnuti iz okova višestoljetne političke strategije koja je od nje napravila europsku grobnicu?

Stoljećima djeca iz cijele Europe svoje živote završavaju u blatu ukrajinske ravnice. Žrtvovala su se za neki novi bolji svijet. Tako kažu.

Ti sudari istoka i zapada antagonizirali su i same Ukrajince. Kako bi promijenili sudbinu velike grobnice moraju se prikloniti i pokoriti jednoj od velikih silnica koje upravljaju svijetom. A onaj unutarnji sukob drži ih prikovanima za tu istu nesretnu sudbinu.

Sudbina ovih prostora jako nalikuje sudbini Ukrajine. Ne moram to posebno objašnjavati. Jedina mogućnost da promijenimo sudbinu je u tome da se priklonimo i pokorimo jednoj od strana koje su povijest čovječanstva učinile silom neovisnom o ljudskom biću. Ne može, naprosto, višestoljetni objekt kad mu dođe postati subjekt. To nije dio velike globalne strategije. Svaki takav pokušaj završava sukobom koji nas vraća, što se kaže, na tvorničke postavke. Robu je da bude robom. Svoju slobodu može ostvariti jedino unutar te zadane uloge. Ulaznica za svijet privilegiranih podanika čeka se dugo. Mi smo joj nešto bliže nego Ukrajinci jer nam je položaj na mapi svijeta ipak nešto povoljniji za takav razvoj stvari. A još nije sigurno da smo naučili lekciju koja kaže da smo skupo platili svako oglušivanje o davno uspostavljena pravila.

Dovoljan argument za ove tvrdnje je činjenica da na svijetu postoji tek nekolicina oprobanih država koje niti u jednom trenutku nisu bile upitne. Sve drugo je promjenjivo dok se ne pristane na ulogu satelita. To ti može omogućiti dovoljno duga razdoblja mira u kojima pojedinac može postati slobodan. Dok god se kolektivno oslobađamo ne upravljamo našim malim dragocjenim životima.

Kažu da se svijet promijenio. No, je li to istina ako i dalje vrijede ista pravila i ista strategija? Njih je odredila Europa kojom već stoljećima upravlja nekolicina istih obitelji. Ako se nasmijete na tu tvrdnju i proglasite me teoretičarem zavjere upućujem vas na činjenicu da su najprosperitetnije države Europe u 21. stoljeću i dalje monarhije. Njihova višestoljetna povezanost omogućila je okupljanje europskih zemalja u zajednicu. Kako bi toliko dugo opstali na vrhu prehrambenog lanca bilo je dovoljno da malo po malo omogućavaju prosperitet i blagostanje svojim izravnim podanicima. Oni su pak to odavno prihvatili zdravo za gotovo. A izvor ekonomske moći često je zasnovan na patnjama onih koji su dovoljno daleko da se to osjetljivog Europljanina jedva tiče. Eventualno se zgrozi barbarizmom tih tamo plemena.

Za „naše“ europsko blagostanje pobrinuli smo se tako što smo pod stvorili sustav u kojemu je dovoljno da imamo nadzor nad trgovinom i financijskim tokovima. Pokušaj da se isključiš iz tih tokova garantira ti brzu propast. Diplomatski pritisak će biti dugačak a onaj ekonomski na posljetku neizdrživ. Uzmite Grčku za relativno svjež primjer. Rat dolazi kao zadnje taktičko sredstvo u ostvarivanju takve strategije. One druge višestoljetne sile koje izvor moći nemaju u ekonomiji nego u vojnoj snazi u ostvarivanju svojih strateških ciljeva puno brže pribjegavaju vojnom nasilju. Dvije tri ucjene, barska tučnjava, masovni ulični neredi pa tenkovi. Uzmite Ukrajinu kao svjež primjer.  Uzalud je ukrajinskoj sirotinji što joj je dosta višestoljetne gladi i poretka u kojemu osobni ponos ima biti zasnovan na tome što ima veliku vojsku od koje strahuje cijeli svijet. Slično je s velikim zapadnim vojnim imperijem, Amerikom. Razlika je u onom obećanju američkog sna u kojemu je pokretljivost između klasa upisano kao glavna vrlina sustava.

Rat koji danas bukti u Ukrajini je drevni rat između dva principa, nastavak onog starog rata između Atene i Sparte, između diplomatske i vojne doktrine. Običnom čovjeku se lako opredijeliti ako pogleda kako žive obični ljudi na jednoj i drugoj strani.

Ukrajina pokušaj da se opredijeli drugačije od onoga što joj je nesretni geografski položaj odredio danas skupo plaća. A sve kako bi oni koji raspolažu osnovnim principima društvenog ustroja odredili mjesta za pregovaračkim stolom. Kad oružje progovori jezik zašuti ali svijet je naš od jezika pa na koncu on presuđuje. Ono što se upiše nakon što tisuće Ukrajinaca i Rusa polože svoje života za neki drevni princip odredit će kako imaju živjeti oni preživjeli.

I to je kao prosto činjenično stanje stvari koje imamo prihvatiti zdravo za gotovo? Pa posljedično trebamo histerizirati po društvenim mrežama(medijima) i praviti se pametni jer kao mi znamo što se događa. Ima koji znamo jer smo ne tako davno bili Ukrajina. Ali to naše znanje malo koga zanima. Uostalom, tko je ikad išta naučio od takozvane učiteljice života?

Osobno, u žalosti sam od prvog trenutka kad su ruski tenkovi prešli ukrajinsku granicu jer su time prešli i granicu naše iluzije da se taj bolesni krug velikih ratova odselio iz Europe jednom za svagda. Ta je iluzija budila nadu da će se krug mira širiti dalje. Nisam licemjer i znam da su u Iraku, Siriji, Libiji ljudi umirali u mukama zbog našeg blagostanja, oni su životima plaćali naš mir a mir je jedini put ka blagostanju. Kao što smo i mi to radili ne tako davno. Mi koji znamo kako je živjeti u gradovima duhova gdje nas sve podsjeća na naše mrtve možemo jedino tugovati za onima koji će doživjeti to isto. Sa svakim mrtvim koji napusti naš svijet i mi pravimo korak s onu stranu stvarnosti. Kako se naš osobni svijet prazni od ljudi koji su međaši našeg života tako s godinama čovjeku svijet postaje stran i počne od njega odustajati dok potpuno od njega ne digne ruke jer u svijetu bez tvojih ljudi i ti si nitko i ništa i gube se razlozi tvog postojanja. Čak su i rastanci na kolodvorima male smrti. Ali postoji velika razlika umire li se, što se kaže, po redu ili preko svakog reda. To određuju brzinu umiranja onih koji prežive. Nikad se čovjek ne izvuče iz logora. Nikad majke ne nastave živjeti bez djece. Nikad prijatelji ne prežale prijatelja. Pa tumaramo svijetom mrtvih umjesto da šetamo među živima.

Stidim se svakog potpadanja pod masovnu psihozu i sudjelovanja u masovnoj histeriji. Jer bih trebao bolje znati. I s tim se borim zadnjih dana. Pa mislim i na one kojima je umro netko blizak a ne može ga ožaliti jer se stidi obične mirnodopske smrti u trenutku kad se negdje drugo masovno umire. Zato jer zna bolje. I zna da ne može kriviti ni običnog čovjeka koji živi u nekoj sretnoj zemlji u kojoj se rodilo već nekoliko generacija koje nemaju izravno sjećanje na zadnji put kad se smrt otrgnula od života i postala dijelom tehnologije ostvarivanja strateških ciljeva koji nam se podvaljuju pod povijesnu sudbinu. Njima valja oprostiti. Na neki način su korumpirani blagostanjem i ne može biti protiv sustava koji mu je to omogućio pa teško može razumjeti da netko tamo daleko plaća njegove račune i svojom smrću određuje njegovo blagostanje. Uostalom, od svih nas koji pametujemo koliko je spremnih odreći se svog komfora kako bi barem digao glas protiv globalnog odavno prestarjelog sustava koji računa s robovima i njihovim grobovima?

Moje se blagostanje zasniva na tome što mi je koliko jučer bilo moguće snatriti da ću preostalo vrijeme odživjeti u miru voleći svoje bližnje i brinući za svoju okolicu, tugujući za onima kojima nisam stigao reći nešto samo nama važno. Danas kad nam je svima ugrožena ta mogućnost jer industrija smrti čini da se stidimo one koja se dogodila pored nas. Da je smatramo nevažnom i zaboravimo na trenutak kako smo samo dio dugačkog lanca života. Borim se svakog dana da se sjetim kako je naš svijet od priča i jezika, kako sam s mojim djedom i ja bio u logoru, bio sam i sa svojim kako sam i ja živ zapaljen poput mog daidže, kako me ubio geler kao mog druga Dragana Teslu jer valjda s najbližima dijelimo sudbinu. Kada ljudsko biće umre njegova iskustva, njegova nadanja, životni porazi, mane i vrline postaju dio onih koji su mu bili bliski za života. Ne nasljeđujete, dame i gospodo, tek kuće i zemljišta, ušteđevinu. Naslijedite vi tada i dugove, kako materijalne tako i duhovne pa i priče te osobe jer tako svjedočite o životu. Za jedno ljudsko biće toliko naslijeđa je previše i u mirnodopskim vremenima. Nakon ratova i nasilnih smrti to naslijeđe postaje jedva podnošljivo. Ne može čovjek zaboraviti čak ni zbog banalnih stvari. Žalim za mojim Teslom jer nema tko svjedočiti da smo se kradom plivajući spustili niz Neretvu od Pijeska do ispod Starog mosta. Pa ako mi netko ne vjeruje da je jedan osmogodišnjak to uradio onda kao da i nisam. Da nema ljudi i nekog izgubljenog snimka tko bi mi danas kad više to ne činim vjerovao da sam skakao sa Starog mosta? Bez drugih ljudi ne postojimo ni mi jer ako netko smatra jednu priču iz mog života lažnom onda je i sam moj život laž.

U koroti sam posmrtnoj i izgovaram molitve za mrtve već danima ne zbog onoga što se sada događa nego zbog onoga što će se tek dogoditi kao posljedica odvajanja smrti od života, zbog pobjede smrti nad životom. Zbog starih računa i manijakalne potrebe da se održe isti stari bolesni odnosi koji nam ne daju postojati. Jer živjeti je muka, postojati je lakoća. Naučen sam da mi život određuje ono što volim, tako sam odgojen i programiran. Žalim i one koji su programirani da mrze pa im je život veća muka nego meni jer im ga određuje ono što i koga mrzi. Zato kao jedinu privilegiju na ovom svijetu želim da mi se dopusti da u miru odživim svu sreću i užase onih koje sam izgubio, da sa mnom i mojom generacijom budu sahranjene sve mržnje i svi razlozi koji su mučili i ubijali one koji su mi prethodili. Postoji ta šansa za ove prostore. A Ukrajina će još dugo patiti zbog onoga što ostane iza ruskog oružja. A bili su blizu, možda generaciju dvije, onoliko koliko smo  mi bili prije tridesetak godina, trebalo je još samo da moja generacija izrodi djecu kojima bake i djedovi nisu bili u ratu pa bi već u narednoj sva ta krvava povijest ostala kao neka suluda horor bajka pa bi malo po malo nestalo onih spremnih da nose oružje i šire užas. Zato se nadam da će sa mnom u grob otići i svi ti naslijeđeni antagonizmi i da će oružje zamijeniti dijalog između principa a ne vječno poništavanje. Harmoniju je moguće postići i njihovim mirnim izmjenjivanjem. I to je možda zabluda na koju zahtijevam pravo.

Ako jednom čovjeku stvoriš pakao od života pa drugom pa oni iz osvete treći život pretvore u pakao odjednom ćeš se zateći kako i ti živiš u paklu a mislio si da ćeš privilegiju raja sačuvati pravljenjem pakla.

Zbog svega gore navedenog se stidim kad uletim u te histerične rasprave ponesem bujicom povijesti koja nam uvijek otima pravo na vlastiti mali život.

Jer barem mi moramo znati bolje. Uvijek kažu nije sad vrijeme za te priče, mora se djelovati i u toj histeriji pristanemo i uključimo se u održavanje bolesne matrice u kojoj ratovi služe kako bi na vlasti ostao ratnički muški princip što se dogodi svaki put kad se ukaže makar mala vjerojatnost da će jednom zauvijek biti smijenjen ženskim principom dijaloga. A na njega se pristaje kako bismo obranili privilegije koje nismo mi stekli nego su nam date do određene granice. Ukrajina je dokaz, ugroza se približila i svakim danom rata princip dijaloga se povlači i pomalo ustupa mjesto „odlučnom djelovanju“. A ako hoće među nas privilegirane Ukrajinci moraju položiti živote i odgoditi privilegije na neodređeno dok ne poumiru oni koji su preživjeli, koji se sjećaju.

I sve to dok savršen sustav privilegija postaje bitniji od ljudskog bića i sve manje sustav služi čovjeku a sve više čovjek služi sustavu. Troškove održavanja istog treba rezati pa na primjer ja sam moram raditi vlastito knjigovodstvo, izdavati račune, ispunjavati porezne prijave iako nemam pojma o tim stvarima a prijeti mi zakonska kazna ako nešto pogriješim. Sustav se razvija u smjeru da isključi mogućnost ljudske greške a to biva jedino ako isključiš čovjeka iz toga. Privilegija mira postaje sve skuplja po čovjeka, jede mu ovo malo poklonjenog vremena. Usluge toliko poskuplju da svijet doslovno grade ljudi koji se služe youtube tutorijalom. Struju se razvodi proizvoljno. Princip sam svoj majstor postaje opasnost za svijet „privilegiranih“ jer se došlo do stadija kad se više ne može ekonomski rasti ukoliko ne režemo troškove održavanja sustava. Jedna je stvar zajednička i ovodbnoj Ateni i ovodobnoj Sparti – jedino se troškovi naoružanja ne režu. Kako bi se obranile privilegije onih koji imaju izgubiti puno više od života kao da čovjek ima nešto osim života. Stalno mi ovih dana odnekud naviru misli Derviša Sušića koji na jednom mjestu zapisuje – u životu je najvažnije da si živ. Drugo ćemo lako. Sustavi su se oteli kontroli. Kako nam je dao tako će nam kapitalizam i oduzeti privilegije kako bi se hranio i opstao. I eto svijeta od ljudi stvorenog a u kojemu nema više mjesta za ljude koje se množi sa nulom i svodi na aritmetičku sredinu.

Neka djeca opet ginu u velikoj ukrajinskoj ravnici kako bi se održale bolesne patrijarhalne i kapitalističke matrice. Rusi to brane oružjem, Europa i Zapad za sada ekonomskim sankcijama a u blatu beživotnih očiju od kojih većeg užasa nema završavaju djeca koju nitko ništa nije pitao.

Već me nekoliko godina mori tamna slutnja koju je potakla činjenica da sve više serija koje gledamo govore o onostranom, granice svijeta živih i mrtvih su izbrisane, mrtvi hodaju među živima, heroin i njegovi derivati i droge uopće su sastavni dio tog miljea koliko i hrana i voda. To je vrli novi svijet koji je na samom početku pandemije i globalne psihoze već imao spremne reklame za automobile koji klize sablasno pustim sterilnim ulicama velikih gradova. Posvuda sve manje tragova života a sve više smrti otrgnute od života. Kad pomislim da to nije nimalo slučajno izvrijeđam samog sebe nazivajući se glupanom koji u svemu počinje vidjeti neki plan koji malog čovjeka ima natjerati da vrati do zadnjeg svaku privilegiju koju je uživao. Onda se sjetim: nema veće privilegije od života samog!

Mi koji hodamo svijetom duhova već dvadeset i kusur godina trebali bismo to znati.

Ali ne biva dugo da pojedinac može biti slobodan živjeti kako on želi, izdvajanja iz sustava ne smije biti, mi smo mu dužni a ja sam glupo socijalistički vjerovao da je on tu zbog nas. I sad kao trebam pametovati i biti dijelom propagande u koju smo uvučeni jer smo svi redom dobili i javni prostor. Toliko se troškovi režu da i to moramo a poznati smo kao životinjska vrsta koja ima svijest ali nije sklona misliti. Pa smo upregnuti u održavanje algoritma u kojem smo davno zaboravljena i sve manje bitna nepoznata s prapočetka jednadžbe.

Virtualni svijet nije samo ovaj na zaslonu. I stvarnost, materijalni opipljivi svijet se stapa s njime i postaje dio halucinacije. Jer jezik i mogućnost dogovora ustupaju mjesto primitivnom slikovnom sporazumijevanju emotikonima. Tu nema mjesta nijansama a ako nema mjesta nijansama nema šansi za sporazumom, nema dijaloga, nema priče a bez priče ni ljudi jer došlo je dotle da princip jednakosti mijenja princip istosti u kojem će se utopiti svaka privilegija i mukom izboreno pravo na osobnu slobodu. Od svega toga će ostati samo iluzija. Na papiru sve djeluje idealno ali u praksi pervertira u novo ropstvo nekom bezličnom sustavu, velikoj korporaciji za koju svi radimo sve moguće poslove. Što je jednako grozno kao i prijetnja pomahnitalog pandurskog impotenta. Razlika je u tehnologiji. Jedni su robovi anestetizirani, umrtvljenog mozga, a drugi batinom ubijeni u pojam. Zato sa svakim poginulim čovjekom u Ukrajini ginemo svi mi. Za kurac, da prostite, za što se vazda i ginulo.

Kapitalizam više nema prostora svijet je koliki jeste a pokazao je svoje grozno naličje s prvom velikom globalnom krizom koja nije bila oružana. Rat kojim se nastavlja globalna pandemijska psihoza sad nam je pod nosom i dokazuje da s lanca pušten kapitalizam nije nego stanje permanentne krize. A starom droljom Europom i dalje upravljaju dvije tri kraljevske loze. Kada jača sustav jede razloge postanka. Kada slabi jede samog sebe. Zato smo zaboravili kakvom otimačinom i s koliko krvi je stvoren kapitalizam. Zato u histeriji ne vidimo da mu je opet potrebna naša krv kako bi se spasio. Kako drugačije objasniti sustav u kojemu je, recimo, legalizirano prodavanje i ustupanje dugova? Kapitalist je nastao kriminalom i otimanjem. Onda je legalizirao te procese i stavio ih u zakonske okvire, pa je ulični obračun bandi zamijenjen sukobima vojski. Šanse da se to promijeni davno su propuštene jer nas se na brzinu korumpiralo a svakim ratom nas se samo podsjeti kako smo eto privilegirani i da imamo biti zahvalni kapitalizmu na udobnom životu. Za to je bio spreman žrtvovati i cijeli planet, eko sustav koji omogućava život i uvjerio nas da za udoban život imamo zahvaliti kapitalizmu a ne tom pitomom planetu koji nam vraća milo za drago pa se kapitalizam osjeća ugroženo i od planeta samog.

Dugo je ovo za čitanje, malo tko je dogurao do ove rečenice. Iskreno, jedva sam i ja jer pišem unatoč svijesti da u ovoj histeriji malo koga zanima u kakva smo se govna uvalili. Moja duboka žalost zbog onoga što tek čeka ljude koji fizički prežive ovo što se događa malo koga može i treba zanimati. Nikad ljudska empatija nije zaustavila mašineriju koju smo stvorili za samouništenje a misli mi usput lete u Zenicu mom prijatelju koji je ovih dana u naslijeđe dobio sudbinu svog oca, lete u moj sokak iz kojeg je zadnji put u životu izašla starica koja je odgajala i svoju djecu i moju majku i njenog brata i mene i moju sestru i njene unuke. Ispratila je preko reda mog daidžu i svojeg sina. I živjela dalje u svijetu u kojemu stvari i živi ljudi ne sjećaju na njihovo postojanje nego na njihovo odsustvo. Onaj svijet duhova u kojem su izbrisane granice između svijeta mrtvih i živih a za kojeg nas priprema propaganda industrije zabave koristeći se senzibilitetom onih koji predosjećaju što slijedi.

Sigurno topli svijet mog djetinjstva počeo je nestajati dok sam bio tinejdžer. Zbog rata. Bio je to prvi smak svijeta u mom životu. On se ponavljao kasnije odlaskom svake osobe koja je činila moj svijet. Svijet u kojemu sam se kretao sigurno, bez straha i muke i u kojemu sam već rođenjem bio netko i nešto, imao svoju ulogu pa makar zasrane pelene. Sve drugo što sam postao u životu morao sam zbog mjesta u lancu ishrane, mjesta u redu pred menzom. Nisam nikad mogao mojoj baki nadomjestiti sina niti brata mojoj mami niti sam mogao samom sebi biti daidža. Nakon svih užasa najponosniji sam bio što smo svijetom duhova nastavili kretanje bez mržnje i želje za osvetom. A ja sam se još ponadao da se i to može zapatiti kao neki virus i bakterija pa da će krug mržnje i osvete umrijeti sa mnom. Ali tuga i ljubav ne mogu spasiti svijet. Ovakav i nije vrijedan spašavana. Padnem u afan svaki put kad netko ovu septičku od, uvjetno rečeno zapadnog, svijeta nazove civilizacijom. Jezik je kurca, valja pazit na terminologiju. Ja ne pristajem nazivati civilizacijom svijet u kojem se više novca izdvaja za naoružanje nego za zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade, kulturu a ljudi i dalje umiru od gladi kako bi se nas uvjerilo da smo privilegirani pa da shvatimo kako to oružje štiti moje privilegije. Jebite se! Ja spadam u onaj dio privilegiranih koje ubijaju kad se oružje upotrebljava. Poserem se na tu privilegiju.

Jesam, pretjerao sam, predug je tekst, svašta sam nadrobio ali ionako se ljudski govor ne čuje kad padaju granate. Niti se tada razumije tugu. Ovo ja samo pričam sa svojim mrtvima jer nismo imali kad popričati, s logorašima koji se kriju se u mojim nasmijanim prijateljima, s pustim mostarskim kućama za koje se umiralo da danas u njima nitko ne živi.

Ne znam što će biti. Znam tko je najebo. Zbog njih se svaki dan rasplačem. Ne jer me strah. Davno su mene pripremili da mogu očekivati trenutak kad će netko pucati na mene. Ali onome tko me ubije i zauzme moju kuću želim da u njoj doživi ljubav jer smo je zbog toga gradili pa neka kuća drugom ako ne meni ispuni svrhu a neka mržnja kojom me ubio umre sa mnom. Meni je odavno svejedno.

Uzaludno je pričati. Ako je uzaludno ispada i glupo. Ali to je najljudskija odlika pa neka sam glup i jadan i neka ništa ne kužim. Previše je ovo i dokle sam dobacio s ograničenom ljudskom pameću.

Sretne zemlje imaju uredna groblja i sahranjuju svoje mrtve. Nesretne ih ekshumiraju decenijama  poslije ratova.

Sretan će biti svijet kad se svugdje bude umiralo po redu. Gdje nećemo tragati za mrtvima nego ćemo znati gdje su… Eto koliko mene privilegije zanima.

Zato, drage moje kolege robovi, toplo topovsko meso, ne pristajte na opravdavanja strategijom, taktikom, ideologijom, poviješću.

Zašutite i ostavite tastature na minut. Ovo su trenuci kad i jezik ubija.

Minut tišine za one koji ginu i one osuđene živjeti u njihovom zagrobnom životu.

Minut šutnje za one koji oplakuju svoje mrtve negdje daleko od rata.

Za zemlje kojima namijenjena uloga svjetskih grobnica.

Barem mi ovdje znamo s kakvim paklom u sebi živimo. Ne puštajte ga van. Neka umre s nama.

Ja počinjem sada. O ovome nemam više reći.

 

(zurnal.info)