NOVOGODIŠNJA PISMENA ZADAĆA: Druga godina kuge

Prije četrdeset godina umro je Miroslav Krleža. Siguran sam da je umro nesretan shvativši pred kraj života da ga narod nije niti volio niti poštovao. Ljubav bez poštovanja ionako ne postoji. A njega je posebno boljelo to što je shvatio da su ga se plašili. Zbog čega su prema njemu iskazivali lažno poštovanje. Znao je to jer je svojim očima vidio kako se mijenja odnos javnosti i raspoloženje prema njegovom velikom prijatelju Josipu Brozu Titu. Zapitao se tada vjerojatno kako je mogao pomisliti da se isti onaj narod čijeg se barbarizma i licemjernosti gnušao iole promijenio, da ga je promijenila škola i svima dostupna tekuća voda? Oni su kao oduvijek iz pukog straha preuzimali manire onih kojih su se plašili, pričali što oni žele čuti, radili kako im se naredi. Njima je autoritet uvijek uspostavljan silom na koju su oduvijek odgovarali poniznošću čekajući trenutak kada će ga uvaljati u blato i cipelariti. Doduše, taj se narod autoritetima iskreno divi jer se divi moći ali još se iskrenije raduje kad autoritet postane nemoćan. A dok je na tronu spreman ga je braniti punim glasnicama. Sutra će isto tako biti dobar i ponizan narod nekom drugom. Ali će i tog drugog rado vidjeti detroniziranog. Emancipirani su taman toliko da više nije nužno da ga vide dekapitiranog iako ni to nije za odbaciti ni dan današnji, sjetimo se samo Zorana Đinđića. Jeste ga narod u Srbiji oplakao ali koliko su ga iskreno voljeli vidjelo se jako brzo u njihovom odnosu prema njegovom naslijeđu. Zdušno su podržali da se sve što je započeo velikom brzinom izbriše i vrati na stanje koje je prethodilo njegovom preuzimanju poluga državne uprave. Ovdašnji ljudi ne vole velike promjene što ne treba čuditi s obzirom su se kod nas velike promjene uvijek događale tek kao posljedica nekog ozbiljnog sranja. Krleža je razumio narod ali narod nije razumio njega. 

KRIVI SU KRLEŽA I ANDRIĆ

Krležine knjige su u meni, od prvog susreta s njima, izazivale neko čudno, nejasno i mračno raspoloženje. Nakon nekog vremena sam shvatio da je uzrok tom mraku to što su me ostavljale bez nade. Zato mi je teško povjerovati kako je stari cinik mogao duboko u sebi biti toliki idealist da vjeruje kako se od našeg čovjeka može istesati razumno i politički svjesno biće. Pogotovu zato što sam uvjeren da bi Krleža i danas umro nesretan jer bi se razočarao u svijet u kojemu je on sam vrh, kanon kulture a kojim i dalje vladaju bezumlje i duhovna, umna zapuštenost. Danas bi Krleža bio još užasnutiji. Nije užasavajuće to što je u svemu bio u pravu, užasnije je to što je još uvijek u pravu. 

Vratio sam se čitanju Krležine literature posljednjih par godina i to me prenerazilo. Sve o čemu je pisao i danas je oko nas. Isti ljudi u istim situacijama. Isto je i s Andrićem. Kao što vam, na primjer, mogu prstom pokazati svakog lika iz „Travničke hronike“ tako su oko nas i likovi iz Krležinih knjiga. I jedan i drugi su kanonizirani a sudeći po situaciji u kojoj živimo nitko iz njihovih knjiga baš ništa nije naučio. Dapače, čini se da su potpuno krivo shvaćeni. Dičimo se svime što oni kritizirali i čega su se gnušali kao da smo sve to shvatili kao kazališnu igru pa smo podijelili uloge i posvetili živote igranju predstava po njihovom scenariju. 

Nedavno sam u jednom „iznuđenom“ pismu mom prijatelju Meši pisao o tome kako na neki način za sve ovo što nas okružuje krivim upravo Krležu i Andrića. Trebali su znati da će biti krivo protumačeni. Dok oni nisu napisali svoja djela bilo je neke nade da se ovdašnji mentalitet može mijenjati. Upravo su ga oni svojim knjigama ovjekovječili i, na izvjestan način, ozakonili, dali mu legitimitet. Ukratko, zakucali su situaciju. Bilo im je savršeno jasno kakav je ovdašnji svijet i to su potpuno ignorirali. Sad su njihove knjige gotovo pa izgovor za isto staro bezumlje. I svojevrsni udžbenici. Iz kojih, dakako, učimo tko su i kakvi su naši „neprijatelji“. Sebe prihvaćamo kakvi jesmo. U nama nikada nije bio problem. Lijepo piše i kod Krleže i kod Andrića – govorimo s prezirom odbacujući svoj dio odgovornosti. 

Bliži se kraju druga godina obilježena novovjekom kugom. Svijetom vladaju psihoza i napetost. S nepovjerenjem gledamo jedni druge. Svatko je svakom prijetnja. Zakrvavljenim očima blenemo u ekrane i gubimo živce. Imamo mišljenje o svemu i istomišljenike u svemu. Imamo i neprijatelje. Vodimo uzaludne i beznačajne verbalne ratove. Često i sam osjetim potrebu da izrazim bijes, ljutnju ali to me samo još više rastuži. Zbog toga pokušavam napisati nešto tužno ali iz misli i riječi izbijaju napetost i umor. Poželim zato pisati o ljudima koje sam upoznao i sreo na putovanjima, o varošima i gradovima u kojima živimo. Ne nalazim način kako ih utješiti pa odustajem. 

SREBRENICA

Već mjesecima, recimo, želim pisati o svojoj ljetošnjoj posjeti Srebrenici, o zaboravljenom gradu i ljudima ostavljenim da žive zagrobne živote, o tome koliko me ljute svi koji se koriste užasom kroz koji su taj grad i ljudi prošli ali mi se učini da bi se tim činom i ja upisao među njih. A, s druge strane, ne pišući o tom putovanju učini mi se da izdajem prijatelje koje sam tamo stekao u onih par ljetnih dana. Sve što sam ponio od njih jeste toplina. I zbog njih neću javno da glumim pravednika razlažući zbog čega onima koji upravljaju našom nesrećom treba mrtva a ne Srebrenica puna života. Nekima je tuđa smrt platežno sredstvo. Zbog toga su zainteresirani za mrtve a živi ih ne zanimaju. Kao što ih ne zanima nepravda koju tako nanose i jednima i drugima. To što ja „javno“ progovaram o tome neće ništa promijeniti u životu mojih prijatelja. Zato ću i dalje o svemu radije razgovarati s njima nego se uplitati u nečasna prepucavanja. Biram u tom slučaju biti bez glasa kako bih ostao na strani onih koji ga nemaju a kojih se sve to najviše tiče. 

U prvoj kafani u koju sam ušao u Srebrenici iznad šanka je bio izvješen šal FK Velež. Velež je ove godine bio bljesak radosti i nade. Ali stvari su se brzo vratile u kaljugu iz koje se Velež nakratko izdignuo. I mi smo s njim prošli taj put. Pobrinuli su se majstori da nam svima srežu krila. Tako što nijednog igrača Veleža nisu nagradili pozivom u reprezentaciju. Time su pokazali koliko im je bitan uspjeh nekoga tko tek ne želi igrati po njihovim pravilima. Zna se kako se koja poluga u ovoj zemlji podmazuje ako hoćeš da stvari teku glatko. Zato smo valjda više uspjeha imali tamo gdje se ništa ne treba podmazivati a rezultat postiže radom i talentom. Ništa, dakle, novo u BH nogometu, tom blatnjavom odrazu društva u kojem helikopteri nisu u službi gašenja požara već potpaljivanja istih.

LANA PUDAR

Kako drugačije objasniti privatni let pilota Dodika do Mostara? On i njegov domaćin su nam pokazali tko su gazde. Država je njihovo privatno vlasništvo a samim tim i sve „državno“ može biti njima na raspolaganju a da oni zbog toga nikome ne polažu račune. Zato se uspjeh ovdje može postići isključivo neovisno o društvu u kojemu živimo, sustavnim individualnim radom izvan ionako nepostojećeg sustava. To je na međunarodnom planu pokazala jedna mostarska djevojčica. Lana Pudar se zove. Njezin je uspjeh utoliko veći ako uzmemo u obzir da dolazi iz grada slučaja, a što govori i činjenica da Mostar nema zatvoreni bazen i nikakve uvjete za razvoj vrhunskih plivača i plivačica. Ona i Velež su pokazali da izvan BiH Mostar nije grad slučaj nego da se tu rade i neke ozbiljne stvari. A pokazale su košarkašice i odbojkašice da kao zemlja imamo potencijala za dobre stvari. Bitno je samo biti van dometa pažnje „države“ i „javnosti“. Ima onih koji znaju raditi svoj posao i s malo ili ništa sredstava i potpore napraviti vrijedne rezultate. Jedini naš problem je taj što takvih nema na odgovornim izvršnim pozicijama. 

Sve je, kako vidiš, beznadežno isto pa to ti je, dragi naš Krleža. I da se sutra vratiš iz mrtvih opet bi iste knjige napisao i iste bi te stvari nervirale. I dalje je ovo prostor gdje novinari cijeli život pišu jedan isti tekst, iz godine u godinu. A ti ljudi izvještavaju o stvarnosti pa ti i to govori da je ista stara stvarnost uporno tu. 

Eno, novogodišnji billboard u Zenici jasno poručuje kako ovdje vrijeme ne prolazi jer nova godina nije u tradiciji Bošnjaka. Ovdje, valjda, ima biti uvijek jedna ista godina. Nema smisla mijenjati kalendar. 

Na kraju ove, 2021. godine, koju uopće nismo trebali dočekati što nam lijepo poručuje zenički billboard, ostaje mi osjećaj kao poslije čitanja Krleže. Mračno je, a još i vani pada kiša. Sve što možemo uraditi jeste biti tu jedni za druge i ponovno se učiti povjerenju. U ovakvom svijetu barem možemo pokušati naše male živote ispuniti toplinom i ljubavlju. Ionako je to jedino bitno. Čudo života i čudo ljubavi jedino su što nam treba i u novoj godini koja će sigurno doći štogod tvrdio billboard u Zenici.

(zurnal.info)