PISMENA ZADAĆA: Laste u bolju budućnost

 

 

Malo je koja duhovna disciplina toliko omiljena i rasprostranjena među Mostarcima kao što je to naprdivanje. Naprdivati znači dangubiti, traćiti, provoditi vrijeme u šupljim nekonstruktivnim razgovorima, pričati o banalnostima, bistriti nerealnu politiku ili planirati nešto što nećemo realizirati. Uglavnom, shvatili ste, naprdivati znači isto što i šupljirati, pretakati iz šupljeg u prazno na što se i svela ljudska egzistencija u ovovremenoj BiH. Doduše, BiH je izvanvremenska što ne znači za sva vremena nego doslovno izvan vremena i samo joj još fali da se nekako smjesti izvan prostora pa da zvanično bude proglašena vremensko - prostornim diskontinuumom. Poput jedne mostarske građevine. 

 

RASPRAVA O NEPOSTOJEĆEM

 

U Mostaru su, kako je poznato, moguća svakojaka čuda. Jedno od onih manje poznatih širem auditoriju jeste činjenica da se jedna od najčešćih javnih rasprava u Mostaru vodi oko nečega što ne postoji. Još nitko nije pobrojao vijesti koje govore o neizgrađenoj sportskoj dvorani u Mostaru ali svako malo u lokalnim se medijima povede rasprava oko dvorane. 

Te hoće li je biti, te kada će je biti i, ono najvažnije, koliko je do sada javnog novca utrošeno na nepostojeću građevinu? Među tim vijestima nije malo onih u kojima se autori pitaju – gdje će uopće dvorana biti? Možemo zaključiti, s obzirom većina tih novinara dobiva informacije od „dobro obaviještenih izvora“ i onih „bliskim gradskim vlastima“, da se novac troši a da zapravo još nitko nije načisto na kojoj bi se lokaciji rečeno mostarsko sportsko čudo trebalo nalaziti. 

Gradnja dvorane je započeta na lokaciji kraj negdašnjeg bolničkog kompleksa na samom ulazu u Centar 2. Još u socijalizmu. Bolnički kompleks je srušen, okolica je izgrađena uglavnom tranzicijskim stambeno – poslovnim nakazama, a na mjestu dvorane stoje betonski temelji iz kojih viri zahrđala armatura. Dakle, nekada planirana lokacija je postala neadekvatna za izgradnju sportske dvorane. No, i dalje se o izgradnji priča, svake godine se u nju, nejasno za što, utrpa određeni iznos novca a mostarski sportaši koji se bave dvoranskim sportovima još uvijek se pred gostima sramote po malo gabaritnijim ekvivalentima školskih dvorana za tjelesni odgoj. 

Teško da bi se silni veliki talenti rođeni u Mostaru u gradu zadržali dulje vrijeme sve i da imaju adekvatne uvjete za bavljenje svojim poslom ali kad već mediji i mostarski besposličari mogu naprdivati o dvorani i mi se možemo pozabaviti omiljenom mostarskom disciplinom – naprdivanjem. I to u jednako omiljenom povijesnom formatu, onom s prefiksom IF. 

 

ŠTA NEĆEMO VIDJETI

 

Dakle, valja nam, baš kao što zamišljamo dvoranu i o istoj pišemo iako ne postoji, zamisliti da Mostar ima košarkaški tim izgrađen oko trojice momaka rođenih u tom gradu. Čak i laik poput mene zna da bi ekipa sastavljena oko trojca Bojan Bogdanović, Ivica Zubac i Nemanja Gordić bila i više nego respektabilna za ove prostore. Sličan slučaj imamo i ako zamislimo rukometnu momčad okupljenu oko braće Karačić, Marina Šege, Marina Marića i Željka Muse. Košarkaše, da sve ostane u kući, neka trenira duo Damjan Novaković i Josip Sesar, a ove druge neka maltretira Noka Serdarušić. Priznat ćete da imamo timove koji slobodno mogu gajiti velike ambicije. Ako bismo Anici i Mariji Gudelj te Amandi Jelčić pridodali Ćamilu Mičijević eto i iznimno respektabilnog ženskog rukometnog tima. Ali još će Neretva puno vode odnijet prema Jadranskom moru a Mostar takva sportska čuda neće vidjeti niti u juniorskim selekcijama. Ono što Mostar neće vidjeti je i neki veliki meč Damira Belje pred punom dvoranom u srcu ili na obodu njegovog rodnog grada. Neće grad na Neretvi uskoro vidjet ni tu pustu želju mnogih generacija Mostaraca – pristojnu sportsku dvoranu. 

Ono jest da u gradu s takvom klimom ljudi imaju više sklonosti ka sportovima koji se igraju na otvorenom, pod vedrim nebom, ali uz takvu plejadu velikih sportaša i sportašica rođenih u Mostaru nekako smo dužni vlastitoj povijesti stvoriti uvjete da bude makar klica nekih budućih uspjeha i radovanja. Jednako kao što smo dužni Amini Kajtaz i Lani Pudar omogućiti da svoje na svome budu koncentrirane isključivo na ono što rade najbolje – plivaju. 

Grad u kojemu su rođeni Praja Dalipagić, Noka Serdarušić i Jasna Merdan Kolar trebao bi toliko poštovati samog sebe da u spomen na njih ima gdje odgajati neke buduće svjetske sportske veličine. Ili opet dolazimo na to da trenutačno traje proces izmišljanja nekog novog Mostara? 

Eh, jedva se malo namaštah a već padam u bezdan stvarnosti. Ali kad već nepostojeća dvorana može trideset godina biti česta vijest u lokalnim medijima mogu i ja misliti da je sve kako nije. Uostalom, valja opet zaključiti da samostalna BiH nije uspjela izgraditi niti jedan objekt od društvenog značaja. Ispada da su okupatori kroz povijest vodili više računa o perspektivama naše zemlje od nas samih. Austrija je tako otvorila Historijski muzej BiH koji je od samostalnosti stalno pred gašenjem. Uvjeren sam da ni Vijećnica u Sarajevu ne bi bila obnovljena da skorojevići na vlasti nisu skužili kako bi zgodno bilo da se u njoj vjenčavaju i šenluče. Turci iza sebe ostaviše medrese, hanove i mostove. A većina modernih objekata od društvene važnosti izgrađena je u socijalističkom razdoblju koje neki također smatraju periodom okupacije. 

 

ZAŠTO SMO SE OSLOBAĐALI

 

Jedna od stvari koje me osobno ponajviše žuljaju jeste devastacija bivšeg europskog prvaka KK Bosne. Ništa tako zorno ne pokazuje nebrigu za okolicu i namjeru da ponište sve pa i one ponajbolje tekovine civilizacije koja je prethodila tranzicijskom kaosu iz kojeg se još uvijek nije ispililo ništa nalik civilizaciji. Ništa poput Mirzine i Bošine Bosne. Nisu samo građevine institucije. I klubovi su, način življenja, gradske kote po kojima se susrećemo. 

Kad uzmemo sve dato u obzir dođe čovjeku da zažali što smo se ikad „oslobađali“. Naprosto, nije to za nas. Stvorili smo ambijent u kojemu je svako moguće rješenje istovremeno potencijalni problem. Pa se svi o sebi zabavismo. Toliko da se u zapećak guraju i neke ideje koje bi mogle biti stvarno rješenje problema. Kad bi stvarno i stvarnost stanovali u BiH. Znano je od davnina, tko hoće znati, da je nacionalizam politika koja uporište ima u svemu osim u stvarnosti. Kako ono kaže jedan ministar republike koja u državnom grbu ima krunu – nismo u situaciji da uzimamo činjenice u obzir. 

Mostar, kako znamo, ima tu nevolju da kod svakog javnog objekta mora misliti o tome koliko je dostupan ljudima koji život provode isključivo u „svojoj“ polovici Mostara. Ta se nepoznata mora uključiti u sve mostarske jednadžbe. Najbolji primjer za to je muzička škola na Musali koja samo iz tog razloga još uvijek nije privedena svrsi valjda dok se male ruke ne slože da to treba dati nekom kumčetu da otvori hotel ili kakvu poveliku mehanu. 

Shvatili ste, u BiH je, jednostavno, profitabilnije ne postići nikakav dogovor. Zato se nama čini da javni dužnosnici u Bosni i Hercegovini postoje kako se ništa nalik nečemu smislenom i svrhovitom ne realizira. Čini nam se jer tako jeste. 

Oni, za sada zadnji zvanični okupatori kao da su mislili i na to u nekim pradavnim urbanističkim shemama. Most Avenija – Zalik je davno zamišljen i konačno izgrađen(eto, lagao sam kad sam napisao da ništa od javnog značaja nije izgrađeno u 21. stoljeću) prije nekoliko godina. S Avenije on realno vodi u pustopoljinu na kojoj se komotno može izgraditi još jedan Mostar. To bi svakako bilo previše jer i s ovim kojeg imamo jedva znamo što ćemo. Pa ni taj „novi“ Mostar za sada ne treba niti maštati ali valjalo bi se sjetiti starog plana koji zaobilazi sve moguće prepreke koje pred rješenje mogu staviti koalicijski partneri iz SDA i HDZ – a a koji će, još malo, obnašati vlast dulje od komunističke okupacijske sile. Vidite kako sve što se Mostara tiče vodi u digresije pa mi se i misli i, posljedično, tekst razilaze u raznim pravcima. 

 

PREDMETI POBUNE

 

Zato ih vraćam na onu pustopoljinu kroz koju vodi pristupna cesta najnovijeg mostarskog mosta. Upravo na mjestu ponad Neretve, tik uz most nekada davno planiran je sportsko - rekreacijski kompleks koji je zamišljen poput onoga što je Split dobio na Poljudu za Mediteranske igre 1978. godine. Trim staza iznad Neretve, zatvoreni olimpijski bazen, sportska dvorana, atletski i nogometni stadion na tom bi mjestu bili jednako dostupni i pristupačni i s ove i s one strane. A onda se, upravo oko takvih sadržaja, grade nova naselja. Takva se rješenja u Mostaru stalno guraju u stranu kako bi svatko vukao na desnu ili lijevu obalu i tako će, čini se, biti do zadnjeg kvadratnog metra u širem centru Mostara. Dok se oni koji su takvu situaciju stvorili ne rastale. 

Čuda su moguća, pogotovu u Mostaru. Još se samo u besmislenim situacijama odražava stari dobri buntovni i revolucionarni duh tog grada. Sami stvaramo predmete vlastite pobune. Kad čovjeku ponestane vanjskih i unutarnjih neprijatelja na koncu postane neprijatelj samom sebi. Tako smo, čini se odgojeni, kod nam takav, nema života bez neprijatelja. Nema dvorane ali ima vijesti o njoj. Već trideset i kusur godina. Valja nekako ubiti vrijeme a može li se ono provesti bezazlenije nego u šupljiranju, priči s milijun rukavaca i bez konačne poante, naprdivanju poput ovog teksta do čijeg kraja oni moji timovi osvojiše sve domaće i dođoše nadomak nekih europskih titula pa sad odoh svjedočit penjanju na krov Europe, Elbrus. Iako sam u Filipjakovu. I Elbrus je možda u Aziji. A zapravo sam u Mostaru. Važno je zapričat inspekciju da zaborave zbog čega su ono došli i kud su uopće krenuli. 

Tako se naprdivanjem olakšavaju svakodnevne muke. Lakše mi je misliti o svemu osim o „šetalištu uz Neretvu“ koje je netko spomenuo, onako uzgred, u sklopu još jedne javne rasprave o dvorani. Samo čekam kad će krenuti ravnanje stijenja uz Neretvu kako bi se preko njega izlio beton kojim bismo u budućnosti trebali šetati. To će konačno biti znak da se može realizirati moja davnašnja ideja o asfaltiranju same Neretve koja tako ima postati četvero - tračna cesta koja vodi u tri lijepa Jadranska mora. Umjesto da tako besmisleno teče kroz taj idiotski divlji kanjon u sred grada. Tad bismo imali i najekstremnije skokove s mosta. Nitko nam na svijetu ne bi bio ni do asfalta. Laste u bolju budućnost. Nije baš pametno al' je zato glupo. Mostarski. 

(zurnal.info)