PISMO ALEKSE ŠANTIĆA (AUDIO): Mi smo samo groznica

Nedavno, prije nepunih stotinu godina, bio sam starac koji će uskoro leći u samrtničku postelju, išao sam u šetnju gradom, trudio se izgledati toliko zamišljeno da mi nitko ne zamjeri što ne pozdravljam. U njihovim očima, ja, njihov Aleksa, uljudan sam, pristojan čovjek koji drži do manira a to je dijelom i ubrzalo moje propadanje jer kada nisi svoj ne možeš se oporavljati svojom snagom jer tvoja snaga je u njihovoj predstavi o tebi! 

A ja sam tek tada poželio vratiti uzde svog života u vlastite šake ali prekasno, prekasno, dragi moji! Sve što mi je od toga ostalo jeste gorčina proistekla iz razočaranja čovjeka koji je shvatio da je sve svoje umne i tjelesne sile potrošio u pogrešnoj borbi. Mučila me ta kasna ali nova spoznaja jer sam znao – vremena nemam da išta poduzmem o tome i jedini protest koji sam mogao uputiti svijetu jeste to da ih izbjegavam pozdraviti na ulici a volio sam šetati uz Radobolju, polako, s noge na nogu, pomalo se oslanjajući na štap da nitko ne primijeti koliko sam zapravo slab. Svakakve će boli podnijeti čovjek da udovolji ili prkosi sredini koja je međa njegove slobode. 

Neka me dječurlija jednom pratila s udivljenjem. Pokušavali su biti neprimjetni, vidio sam ih ali oni mi nisu smetali. Neka gledaju starog zamišljenog Aleksu od Mostara jer oni su budućnost priče o meni. Bio je među njima nećak onog ludog Hamze, mali Avdo od Huma iz Cernice. Taj će upamtiti ovo i zapisati. U priči o sebi. A bez mene ta priča ne ide. 
Utvarao sam tih dana sebi da vidim budućnost, ono što dolazi iza smrti i o tome sam htio ali malo sam rasijan. Polako ulazim u onu fazu smrti kada gubim svijest o sebi. Sada i smrt postaje nalik snu. Misli se kreću u skokovima, zaobilaze prepreke koje imamo na javi, pri punoj svijesti mislili da smo živi ili znali da smo mrtvi. A otkad sam počeo gubiti pamćenje sav svoj umni i tjelesni napor ulažem u prisjećanje koje je sve više nalik snu pa se sve to čini nevjerojatnim. Moj, vaš, svačiji život je samo priča o njegovom životu. 

Najnevjerojatnija priča, najluđi san. Ako uspomene ispare zbog nekog hemijskog procesa mi kao da ne postojimo jer ako postojanje ne možemo potkrijepiti pričom nas i nema. Sve postoji samo u jeziku! Ne postojati za bilo koga nije problem. Problem je kada prestanemo postojati za sebe, to je naš najveći strah. Naše tijelo nije dokaz postojanja. Da je igra zamišljena drugačije tijelo bi, a ne duša, bilo vječno! A šta će mi vječnost bez priča? Kome treba ta nepregledna, beskrajna, neizmjerljiva praznina? 

A koliko jučer, sjećanja sam doživljavao nepodnošljivima, doslovno su me gušila, davila su me onako bezprsta resko kao svilen gajtan. Lomila su me, bol je bila nepodnošljiva toliko da sam se prestao plašiti onoga što će uskoro doći a počeo strahovati od onoga što je bilo! Ispred se pružio mir i spokoj vječnosti, nježnost smrti a iza život, precizno omeđen vremenom i pun jada i tugaljivog kukavičluka. U pjesmama sam bio spreman ići preko svih granica, udariti golim grudima na bajonete, a svoj mali trgovački život… njega se nisam usudio mijenjati te je tako i pripao gomili, rulji čiju ljubav i naklonost nikome ne bih  poželio. 

Zato je važno da znate ovo što slijedi, da vidite čovjeka  izvan tuđih umišljaja a kako bih mogao takav nastaviti živjeti u vašim pričama jer da sam ja ostvario ono za čime sam na kraju žalio možda bi i sudbina Mostara bila drugačija… Ja sam pjevao o ljubavima i odricao ih se pa je ta neostvarena ljubav postala istina kakvu vi  živite. A, opet, sve sam u životu mogao imati a i sebe sam izgubio. 

Ovo sad se pokušavam vratiti sebi, da se sjetite da sam bio čovjek a ne zastava pa da se smirimo i vi i ja, ali ovo je tek jedna od pregršt mogućih priča koje sam mogao ispričati, jedna od mogućih istina i jedna među tisućama nemogućih stvarnosti, jedan od života sakrivenih u noć i nesanicu, laž koja svojom nužnošću nadilazi svaku istinu. San o životu, san o snu, o potrazi za tišinom kao što je i pjesma, paradoksalno, potreba za tišinom, skladom, umirenjem misli koje bubnjaju u našim glavama i srcima. 

Ja ovdje nisam važan, ovdje se tvoj život pretresa, ovo je tvoja, jedna moguća, smrt. Možeš ih slobodno izmisliti, slagati ako želiš a ti brineš, tuguješ za istim ženama, plašiš se majke, ne usudiš se zagrabiti koliko hoćeš a ni sva pažljivost svijeta, svi mogući obziri nisu dovoljni da se sačuvaš. Ovi što te slave najslabije te razumiju i čine to zbog sebe, po svojim mogućnostima. Za čime žališ zbog toga ćete uzdignuti, zbog onoga na što se nisi usudio, zbog čega se prezireš, oni će te proglasiti svetim. 

Tako je kad žališ za onim što nisi uradio umjesto da si u miru s onim što si postigao. Takvu budućnost ostavljaš da tvoja sputanost i neostvarenost kroje sudbinu ulica kojima si hodao, da ono veličanstveno zauvijek ostane neiskazano i zarobljeno, usta punih slobode po mjeri sredine, osrednje, šarmantne ali nedovoljne i time tužne pa gorke, takvog sebe ostavljaš u svojoj jedinoj smrti propuštajući zadnju šansu da kažeš popu pop a bobu bob… tvoje mišljenje ne može biti bitno dok god je neizrečeno. 
Istina, tako ostaje sve s čime se na koncu nisi slagao. Ali šutnjom si, eto, sve odobrio. Žudnja za nedokučivim ostaje ti jedina mogućnost iskupljenja. Zbog kletve si ostavio ženu. Ona je otišla a ti ostade s materom koja te prezire pa umireš sam kako si i živio. 

Odricao si se sebe kako bi drugima ugodio, stalno nešto čekaš, nejasno, neodređeno a znaš kako kažu – nemoj bančit ako ćeš poslije žalit za parama. Niko ti ništa nije kriv, jedino si se o sebe ogriješio. Pjevat će tvoje pjesme ali ih neće razumjet', ono što ostane od tebe bit će mjera Mostara, kad te prilagode svojim potrebama i za tim žali jer si im se uskratio šutnjom, odrekao si se borbe za sebe, avet će ostati od tebe. 

Žalosno je vidjeti kako od svojih uspomena prosiš još malo vlastitog života. Životne poraze u legendu pretvaraš, eto tvog amaneta, jad si svoj kao uzvišenost ostavio. Sve si osudio na poraz. 

A, opet, neka smo, nešto propadljivo kao čovjek jedino propasti i može i svjedočiti i osuditi cijeli svoj svijet. Pjevao si o neostvarivom, sanjao naglas a gdje su bečke, gdje su dame iz Trsta, u njima si se gasio, njima plakao pa se stidio njihovog milosrđa. Njima si trebao pjevati pa bi time rekao ono što svi prešućuju u sebi… tamo si trebao uprijeti i pero i glas. A ne maziti laž o nebeskoj nevinosti… gadiš mi se a volim te, gadi mi se svaka moja slabost u tebi… zazivao si slobodu a svakog jutra vlastite ruke i noge okivao i jezik skupa s brkovima podrezivao. A to što im kupleraj prešutiš samo će im svijet pretvoriti u burdelj o kojem se šuti, stvarnost koja se ignorira. Krv se zbog takvih stvari lije, ne zbog narodnih grijeha, narod ne postoji, nego zbog stida jednog čovjeka koji ga tuđom krvlju hoće prikriti. 

O slobodi roda pjevaš a zaboravio si slobodu čovjeka. I svoju si žrtvovao. Zbog toga žališ, to te muči jer po sebi znaš, kasno si shvatio – ne može narod biti slobodan ako čovjek nije. Čovjeka treba oslobađati! Kolektivna sloboda pretvara narode u rulju što misli jednom glavom i priječi čovjeka da slobodu ostvari. Time si sebe zarobio, sad si i sudija i osuđeni, mjera stvari a neshvaćen i nesretan. 

Kažu, svi te vole, a ti usamljen poput sunca. Nema ljubavi bez slobode. Gadiš mi se, brate, sestro, lažove, ni u smrti za nas slobode, nigdje je za nas nema, ostala je u onome čega smo se stidjeli. Nigdje ti ni sada nećeš. Nemaš kuda a i da imaš ne možeš, sam si sebi presudio. Vojske se kolju, krv se lije a jedan rat čovjek nikako da pobjedi, najvažniji i jedini iskonski, rat o kojem se šuti, onaj sa samim sobom, između mene i mene. Na to se treba usuditi da konačno zagazimo zemlju. Sve drugo je samo neprestana proizvodnja privida iz koje proizlazi privid stvarnosti koji na kraju završava kao stvarnost privida! Vi možda živite u mom zagrobnom životu ali moj pakao i moj raj su u vašim srcima! Mi smo, eto, neodvojivi! Jedna smo ista priča! O snu, o životu!

A moje kolege i prijatelji, svakom sam bio nešto drugo, baš kako i treba, u njima i među njima izgubljen kakav sam i hodao Mostarom i svijetom. I sve što su rekli o meni ja sam to znao prije, dvije su se vojske u meni tukle do zadnjeg a mene je najviše boljelo jer sam shvatio da to što se u meni bije, taaaaj rat! e on se vodi odvajkada, od onog prvog rata, između muškarca i žene, rat se razrastao i razgranao svijetom i njime korijenje pustio pa se samozapalio i svijet, i ljudi i vrijeme, cijela vječnost unatrag i sada i dovijeka – gori na toj lomači! A moji prijatelji, e, oni sjede u kafani i misle da sam ja važan, da su oni važni i tako svi ljudi, cijelu vječnost...

Iza mene ostadoše priče. Čaršijske i ove književne koje su se više ticale onih koji govore nego mene samog. Tako je bila i za sna o životu. Sada, u ovom snu shvaćam – komadi mog mesa u tijelo se spoje kada se sve te priče naslone jedna na drugu. Samo je majka istina. Samo u trenutku rođenja smo i mi naša istina. Nakon prvog udisaja postajemo nastavak stare priče kojoj će kraj doći kada i zadnji čovjek zatvori usta i oči. Kraj te priče je kraj svijeta. ali tek tada ćemo se roditi onakvi kakve nas je Bog zamislio – ujedinjeni. 
Prije toga, ljude treba izbjegavati a i sebe. Mi smo samo groznica, trenutak povišene temperature u vječnosti. I svaki put kada netko izgovori naše ime mi se rađamo i živimo, i tako do tišine…

(zurnal.info)