PISMENA ZADAĆA (audio): Danijel Dragojević i kraj jezika

Dođu takvi dani. Grad je potopljen u raznolike nijanse sivila. Napolju mlačno jugo, kiša kao da ne pada, samo je zrak vlažan kao u Marquezovim romanima, ako izađete na ulicu bit ćete mokri a neće vam biti jasno od čega. To vam i neće smetati kao činjenica da ta vlažna toplina čovjeka guši, ne da mu disati. Zato vas ništa i neće vući da izađete. Dovoljno je što čamotinja nalik mostarskoj južini već stanuje u vama. Zato se pokušate igrati jezikom, preformulirati stvari ne biste li nekako uspjeli izdignuti se nad sivilom koje kroz oči i preko kože sve unutar vas osivljuje. Pokušavate vlastitu čamotinju nazvati melankolijom ne biste li joj dali barem malo dostojanstva. Ali ni ta jezična igra ne uspijeva.

Trebalo bi pisati. Dati tom prizoru što umrtvljuje život nekakav smisao ali ne ide. Svejedno, tjerate dalje, jezik treba vježbati, takoreći trenirati pa se služite metodom Raymonda Queneaua. Uzet ćete nečiju knjigu i u tuđim jezičnim tvorbama potražiti nekakvo nadahnuće, pokušat ćete oponašati stil, tonalitet, simbolički registar pjesnika čiju knjigu uzimate. Tako ćete učiti vlastiti jezik, pokušati u njemu pronaći nijanse koje čine razliku između pisanja i stvaranja.

Puno je pisaca na koje je ova vježba primjenjiva. Malo je onih koji bježe vašim jezičnim vještinama koliko god izvježbani bili. Jedan od takvih nas je jučer napustio a s njim je s onu stranu stvarnosti otišao i cijeli jedan poseban, naizgled razumljiv, ali sasvim njegov, osoban, privatni mikrojezik.

Pokušavao sam, ali trud je bio uzaludan. Nešto je tu bilo neuhvatljivo, meni barem nedokučivo.

„…Nešto se isprečuje između misli i slike koju ovaploćujemo: riječi koje ih omogućavaju, služeći im kao posrednici, naglo se suše, osjećanje se mijenja u njima, onemoćava, nestaje, gine, kao riba što gubi sjaj i živost kad se izvuče iz svog elementa…“

Tako je tu nemoć opisivao Meša Selimović.

Naprosto, došao je kraj jednom jeziku, jeziku kojeg je samo jedan čovjek znao. S Danijelom Dragojevićem na onaj svijet je otišao jezik kojeg je nemoguće oponašati.

Uklanjao se od publiciteta. Knjige tiskao u malim, bibliofilskim tiražama. Zlobnici bi rekli da je to, zapravo, bio njegov marketinški trik, kako je time, pa i onim čuvenim  bježanjem od fotoreporterskog objektiva sam od sebe htio napraviti rijetkost. Ali on je uistinu bio rijetkost, sam po sebi, nije trebao nikakve trikove jer je bio od onih istinski posebnih, rijetkih koji se rode u malom, krutom, nesavitljivom jeziku i uspiju od njega stvoriti poeziju punu duha i onostranosti kojima naš jezik, sam po sebi, obzirom jezik banaliziranja, jednostavno nije sklon.

Danijel Dragojević je živio kao slobodan čovjek jer je imao vlastiti jezik. Njegovim je odlaskom tom jeziku došao kraj ali iza njega je ostala Dragojevićeva sloboda i pravo da komunicira isključivo s onim rijetkima koji istinski mogu razumjeti njegov jezik, a i to posredno, preko knjiga koje samo rijetki imaju a ti rijetki su oni koji su htjeli razumjeti pjesnika i bili mu stvarni prijatelji bez obzira jesu li ga ili nisu osobno poznavali.

Na žalost, kako to obično biva, publicitet je Dragojevića, evo, ipak dočekao, kao da je bio u zasjedi i čekao da ovaj bude bespomoćan obraniti se od njega. Zato ovo ne treba dalje dužiti kako bismo ispoštovali ono što je za života htio – biti flaubertovski skriven iza svog djela i jezika. Jeziku je kraj ali borba za slobodu da se živi kako se želi ide dalje.

Danijel Dragojević: SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu

kao na ulici i trgu nekog stranog grada.

Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,

ništa mu niste obećali,

tamo niste ni dijete ni odrasli,

bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,

udaljeni od vlastita jezika i događaja.                  

Sada je kolovoz, kraj kolovoza,

i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,

možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,

za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

(zurnal.info)