PISMENA ZADAĆA (audio): Sjena smokvinog lista

Četiri su građevinska radnika u zemlji rezala njezin korijen. Da bi taj korijen uopće pomaknuli, trebali su pomoć još dvojice. Bilo je to ogromno klupko, pomalo nalik ljudskom mozgu. Korijen stare smokve iz moje avlije težio je preko stotinu kilograma. Bio je to ogroman mozak izvađen iz lubanje jedne mostarske mahale. Kada sam ga vidio, pomislio sam kako je smokva iz moje avlije matica svih smokvi na ovom dijelu Mediterana. Zamišljao sam je kao upravo ubijenu kraljicu koja je pružajući svoj korijen stotinama metara ukrug upravljala svim drugim smokvama.

LOGIKA MAHALE

Smokva ima lud korijen i stvarno je teško zamisliti do kuda su sve dopirali pipci te žilave voćke. Mi smo ih, naprosto, izrezali, morali smo, nije bilo druge, drvo je prijetilo da podrije i sruši nekoliko okolnih zidova, a ni mi ni naši susjedi nismo htjeli da se njihove kuće, zbog jedne stare smokve, iznenada nađu priljubljene jedna uz drugu. Majka je svakako trebala drvarnicu pa je uklanjanje smokve taman dobro došlo njezinom naumu. Živim u tipičnoj mahali. Kuće su nagurane jedna uz drugu. Između njih su uglavnom male avlije i sitne bašte. Nema tu nikakvih urbanističkih pravilnosti ali mahale imaju neku posebnu logiku. Uglavnom su na neravnom terenu koji uvelike određuje oblik parcela i samih kuća. Isprva su kuće redom bile od žilavog hercegovačkom kamena. Vremenom su neke kamenkuće zamijenjene novim kućama, ali i te nove kuće imaju neravne zidove i nepravilnog su oblika jer nužno prate oblik terena na kojem su građene. U svijetu mahale ja sam privilegiran jer se iza moje kuće nalazi malena bašta. Zapravo se radi o tri gredice zemlje pa je prilično pretenciozno taj prostor nazivati baštom. U mojem imaginariju i umovima većine ljudi odraslih u mahalama bašta je riječ koja označava baš takve skučene prostore smještene među kamen i beton kojeg ljudi koji tu žive pokušavaju oživiti opojnim ružama penjačicama, mentom, s nekoliko stručaka raštike i ponekad, tek ponekad, ako to prostor dozvoli nekakvim drvetom, uglavnom nara, mandarine ili smokve. Sasvim malo prirode naguralo se u taj čudni poredak mahale.

ODROĐENJE OD PRIRODE

U ratu koji se u Bosni i Hercegovini vodio početkom devedesetih prošlog stoljeća moj grad je skoro u potpunosti razoren. Obnavlja ga se sporo, gotovo nevoljko, kao da političke silnice koje vladaju ovim prostorom žele što dulje u prostoru zadržati podsjetnik na sav užas koji nas je pregazio. Užas je pogodan za političke manipulacije, ali sve to ovdje nije bitno. Grad je razoren. Još uvijek u centru Mostara stoje ruševine. Čovjek je svojom destruktivnošću rušio što je neki drugi čovjek prije njega gradio. Ta se dva principa sudaraju u svakom ljudskom biću. To nam je, valjda, svima jasno. Ali ja pišem o smokvi. Pišem o njezinoj snazi. Jedna od stvari koje vidim jeste kako priroda sasvim lako u sebe usisa ostatke čovjekovog djelovanja. Gledam, na primjer, smokvu kako mrvi ostatke kamenih zidova građevine u središnjem dijelu ulice koja se nekada zvala Bulevar narodne revolucije.

Čovjek od prirode tisućama godina otima prostor, a ja svojim očima svjedočim o njezinoj snazi i to usred grada. Čovjek se nužno bori s prirodom, svladava je i kroti i to je, takorekuć, ljudska priroda. Ta borba nije problem, ona je sastavni dio prirode, univerzuma. Problem čovjeka je potpuno odrođenje od prirode, zaboravljanje, zanemarivanje njezinih principa. Bahato je to od ljudske rase, krajnje arogantno. Sićušno biće poput čovjeka umislilo je božansku snagu. I to je sigurno jedan od uzroka, da tako uopćeno kažem, izgubljenosti suvremenog čovjeka. Što su ljudi napustili ovaj u kojemu pišem ove retke, ili bilo koji drugi grad, nakon nekog razarajućeg rata tek bi nekoliko decenija prirodi bilo dovoljno da taj prostor ponovno usisa u sebe, vrati ga u svoje vlasništvo. Snažno i žilavo korijenje smokve koje se račva poput zmijskih jezičaka i poput vode prolazi kroz zidove podrilo bi i na koncu srušilo sve što je ostalo iza čovjeka. Tek bi se poneki zid održao, ali i on uklopljen u okruženje. Ako bi netko svjedočio postojanju tog zida vidio bi ga tek kao podsjetnik na neku drevnu civilizaciju. Da su svi ljudi nakon posljednjeg rata napustili Mostar on bi već u ne tako dalekoj budućnosti bio jednak nekom arheološkom nalazištu. Grad bi pojele redom žilave hercegovačke biljke. Divlje ruže, šipurak, rusovina i najžilavije drvo od svih – smokva. Za sunčanih dana sjena smokvinog lista prekrivala bi ruine onako kako smokvino lišće, kao najdrevniji odjevni predmet u ljudskoj mitologiji prekriva stidna mjesta. Nije li upravo podsjetnik na ljudsku destrukciju najstidnije moguće mjesto, upravo ono jedino koje treba prikriti?

NEKI NOVI SVIJET

Vraćam se u svoju avliju, u jedan od najtužnijih dana u mom životu. Prozor moje dječačke sobe gledao je na baštu. U njenom kutu rasla je ta čudnovata, ogromna smokva. Za sunčanih dana sjene njezinog lišća prekrivale bi prostor u kojemu sam provodio vrijeme uglavnom sanjareći dok bi pored mene ležao otvoren neki udžbenik. Bilo je tako umirujuće pratiti kazalište sjena koje bi neki lagani povjetarac pokrenuo s lišćem i sjenama tog lišća. Sjene su se pružale po podu, padale su na zidove, pokrećući se na vjetru pretvorile bi se u lavlju glavu, osmijeh klauna ili automobil. Kada bih začuo šuštanje lišća sjene bi načas postale uzburkano more. Sve bi postalo slano. A onda bi povjetarac pao i sjene bi postale ono što zapravo i jesu – duša smokve. Dakle, ono što nas okružuje ne daje nam samo svoje slatke i mirisne plodove. Sve oko nas daje nam i svoju dušu, katkad zaigranu, u plesu s vjetrom. Ali mi smo ljudi i takve stvari ne primjećujemo. Navodno uvijek imamo pametnijeg posla. Nekuda smo požurili ne obraćajući pažnju na svoju ili sjene drugih ljudi.

Cijeli se svijet svakodnevno nepovratno mijenja. Žalosno je da mijene uglavnom pokreće ljudska destrukcija. Moj grad je još uvijek dobrim dijelom ruševan. To rušenje se dogodilo u ime nekakve navodne promjene. Svijet se ruši da bi na njegovim ruševinama izrastao neki novi svijet. Tako govore. Negdje na čovjekovoj duši, na njegovoj sjeni, te i takve promjene ostavljaju ožiljke. Ali ja sam uvjeren da njegovu nutrinu jednako potresaju ta sasvim mala, za veći dio čovječanstva nevidljiva gibanja. Kako je smokva iz moje avlije ostala postojati samo u mojim i uspomenama mojih ukućana isto se dogodilo i s mojim djetinjstvom. Bezbrižnost se s godinama skupljala u grč. Više nema ni smokvinog kazališta sjena da me zabavlja u trenucima potpune dokolice. Sunčeva svjetlost poput rendgenskih zraka prolazi preko nečega i onaj tamni preslik stvari koje vidimo su rendgenska snimka duše. Zato se valjda i govori o svijetu sjena kada govorimo o onom nedokučivom i nepoznatom, onom čega se plašimo, onome što je izvan zamišljene stvarnosti.

Skoro će zora. Proljetni pljusak je stao prije nekoliko trenutaka i sada mogu čuti ptice kako dogovaraju odlazak na neku svoju tržnicu. Nad gradom se nebo tek lagano rasvjetljava i moje misli, ako pogledam kroz prozor ispred kojeg raste drveće, odvlači igra prigušenih sjena. Nema sjena smokvinog lišća. Kada pogledam prema gradu vidim samo jasne obrise zgrada. Svijet kao izrezan iz papira. Ako pogledam ka zidu vidim raščupanu sjenu glave. Izgleda nekako uznemireno, onako kako se osjećam kada se sjetim stare smokve.

(zurnal.info)