PISMENA ZADAĆA (audio): Pitomost pripadanja

Sava je neobično niska i mirna. Kao da šapuće dok prolazi ispod željezničkog mosta. Pored nje jablanovi postrojeni kao da je ispraćaju na dalek put. Ljeto je i moj Zagreb se sporo budi. Budni su jedino dječaci koji se u obližnjoj nogometnoj školi uče driblinzima kontrolirajući loptu među koridorima usko postavljenih čunjeva.

ČEŽNJA ZA BEZBRIŽNOŠĆU

Preko Save vidim zgrade u kojima stanuju moji prijatelji. Vidim i hipodrom oko kojeg kaskaju koji konji. Znam da je malo dalje jezero, oko njega park, na kraju parka most, a preko tog mosta, iako je ne mogu vidjeti, mogu točno zamisliti zgradu u kojoj smo Ona i ja proveli neke od najmirnijih i najljepših dana dosadašnjeg života.

Sav bih taj prostor mogao sada ispuniti s toliko uspomena da bi se od njih dala napisati čitava kolekcija romana i eseja.

Čudno je to. Zagreb je moj grad. Zato jer sam tu proveo mnoge godine svog života idući za ni sam ne znam kakvim snovima i maštarijama. Planova kod mene nikada i nije bilo. Samo idem, kao životinja, prateći neki unutarnji nagon. Moglo bi se reći da živim po njuhu. Zato mi nije jasno zašto me tako neki obični prizori nekog grada raznježe. Možda jer vidim ili prođem mjesto nekog tada važnog susreta? Možda tek jer sam u nekom trenutku nekog prošlog vremena bio sasvim bezbrižan pa me raznježi čežnja za tom bezbrižnošću.

MOŽE LI ZAGREB BITI MOJ?

Zapravo, malo toga znam. Točnije, za malo toga u svom životu imam racionalno objašnjenje. Tome svakako nikada i nisam bio naklonjen. Otuda, valjda, kod mene i ima toliko pitanja i dilema a odgovora niotkuda. Neki mi govore da previše razmišljam umjesto da jednostavno prihvaćam stvari onakve kakve dolaze.

To pak nije istina. Prihvaćam ih ja sve, ali s punom sviješću da će proći i postati uspomena oko koje ću lupati srce i glavu. Svakako, lijepo je i pitomo pripadati negdje i nekome. Makar to bilo u uspomenama.

Sad me kopka jedna dilema. Pojavila se gotovo niotkuda.

Može li Zagreb biti moj? Mogu li ga nazvati svojim? Ili ipak ja pripadam Zagrebu, ja sam njegov, jer su njegove ulice u sebi, tiho poput Save, bez puno pitanja, sačuvale tolike uspomene od koji je sačinjen moj život.

(zurnal.info)