Pismo s juga: Zašto ne živimo na moru?

Dođe jesen i more izbaci naše obnažene čežnje na kopno. Upadne u naše živote kao naoružani okupator kojeg nikada ne očekujemo iako već godinama dolazi i pokušava nam objasniti da je svijet u kojem živimo svijet nad kojim nemamo kontrolu.

Upadne tako ta jesen. Znamo joj ime i boju i porezni broj. Uđe u grad nezvana, tiha, kao da se dosađuje. Kuca na sva vrata poput poštara koji mora ispuniti normu. Zauzme našu ulicu. Oboji sve parkove u gradu. Skiseli mnoga lica. Postidi cipele. Bespomoćnima učini jakne. Zbuni školarce koji tek uče kako se sve uvijek mora iznova. Okupira trgove i digne pogled prema nebu i nasmiješi se. Kiša treba sve nas pomiriti, utjerati u određenu kvadraturu, sjesti nas na kauč, natjerati da pogledamo jedni druge i shvatimo – opet je stigla jesen, a mi nismo naučili živjeti!

A netko uporno pita: zašto ne živimo na moru!?
Ništa se prethodnih mjeseci nije dogodilo. Ljeto je prošlo pored nas. Sunce se smijalo našim nemogućno- stima. Znojili smo se, hodali, putovali, držali za ruke, nismo mogli zapamtiti koja je pjesma svirala, ali za sve to smo radili, cijelu godinu, strpljivo, marljivo, poslušno, pognute glave i onda, nije bilo vremena za pijanstvo, nije ga ostalo ni za triježnjenje. Ostavili smo puste plaže. Na njima se nismo stigli sjetiti ni što smo sanjali. Djeca su bila musava. Na majicama su slavodobitno nosila mrlje sladoleda i nisu htjela jesti ništa drugo. Tamo, u našim života bili smo zamijenjeni iako nezamjenjivi, jer uvijek se može računati na povratak poraženih. Jer mi odlazimo tek da bismo počeli sanjati. Nikada čežnje ne upoznamo u njihovoj punini. Ne možemo se sjetiti kada smo postali turisti, ali znamo tek da moramo, zbog nečega nejasnog, raditi sve što smo oduvijek radili. Moramo se vraćati na ista mje- sta. Ispred očiju staviti fotografiju. Zamisliti vlastite roditelje iznad naših glava. Puni su brige i to nikada neće prestati. Promijenit će oblik i naseliti džepove u kojima nosimo spisak svega što ne možemo dokučiti, a imali smo tako jasan plan.

Sudaramo se sa sličnim ljudima. Ponekad nam čežnje ispadnu iz džepova pa ih zamijenimo i onda shvatimo da nitko nije pokraden. Mala putovanja, još manji rituali, održavaju kontinuitet življenja. Ni na što drugo ne možemo pristati. Nebo je lijepo. More ima istu boju, ali je ljepše od neba jer je slano i pjenušavo i možemo se baciti u njega i izaći živi i namignuti srodnoj duši zbog te sitne prevare. Mi smo naša djeca. Naša djeca su mi. Mi smo naši roditelji. Oni su bili svoji roditelji. Njihovi unuci se čude svemu, ali pri- hvatiti će igru jer ona pojma nemaju, što mogu znati, nije ništa tek tako kako se može učiniti zaigranom dječjem oku. Gdje god se zatrče naići će na nas. Na sebe same. I to će biti jedina lekcija koju će naučiti, a nitko im neće reći da su trebala bježati od svih tih ludih roditelja koji samo žele da im prenesu vlastitu tugu kao bolest i druge neminovnosti kao užinu. Uzalud širom otvorene oči. One mogu gledati do horizonta, a iza ničega nema. Jer sva je istina u pakiranju. U istim relacijama koje prelazimo dok god ne utonemo u tišinu. Bitni su rituali. Mi ne živimo naše živote. Mi nastavljamo živote onih koji su nam prethodili i ja ti sve ovo govorim kao u bunilu, a ti uporno pitaš: „Marko, zašto ne živimo na moru“?

A valjda zato jer tamo ne znamo živjeti. Slabo se snalazimo i ovdje, u tko zna kojoj po redu jeseni. Tako bi lijepo bilo kada nas nitko nikada ne bi mogao napu- stiti. Svi bi naši prijatelji zauvijek bili pored nas. I mi bismo bili sretno zaljubljeni, jer ne bi bilo nikuda da se ode. Ali grad u koji se vratimo znamo dobro. O njemu znamo i ono što nismo doživjeli jer takve nam stvari teku u venama. Kao rijeka, ali ona nije raspoložena za sumnjive razmjene i bespomoćnost, njezin je posao jasan. Rijeka je tu kao i more da nam pokaže kako živjeti, ali nama su to samo sobne biljke, tek ukras, dokaz za postojanje nečega što ne razumijemo, ali mu se vraćamo prema sunčevim uputama.

Volim ovako biti nejasan. Na kraju ljeta ili početku jeseni. U našim malim selidbama izgube se svi veliki ratovi i povijesni događaji. I mi se znamo izgubiti. Poslije ne znamo volimo li onoga s kim smo se vratili doma i vole li oni nas. Upalimo televizor i čudimo se istim potresima. Odmahujemo glavom. U svemu se slažemo. Eh, da su stvari drugačije, da nije jeseni, da je vječno ljeto, možda nikada ne bismo starjeli i bili zainteresirani za TV dnevnik. Možda ne bi postojala transfer politika. Možda bi djeca naslijedila zdrav razum i otvoreno srce umjesto zidova koje će, kad-tad, morati braniti svojim ili tuđim životom. Svakako, završit će kao izdajnici neke generacije. Baš kako smo i mi završili. A nitko od nas nije bio slobodniji. Još uvijek činimo samo ono što želimo. Kada se sudarimo s tim da činimo koliko možemo nasmijemo se tom vicu koji ne razumije do kuda seže naša mašta. Mašta koju jednog dana možemo samo oponašati. Kao da je okus koji prizivamo grickajući uvijek istu čokoladicu koja je pred naše široke duše pružila planet kao crveni tepih. Naše žene i muževi danas nisu osobe s kojima smo se ukrcali na brod, za otok koji smo odabrali, za vaznu u kojoj naša mladost nikada neće izgubiti žilavost. Jedino je čudno što se teško sjetimo njihovih imena i sumnjičavo gledamo na činjenicu da se igraju s našom djecom. Zna li itko uopće koja mu je boja bračne posteljine?

A ti, kao neko ludilo, opet pitaš: „Zašto ne živimo na moru?“

Nema na svijetu ničeg usamljenijeg od mora. Ono je kuća koja trpi naše posjete i pati zbog naših napuštanja. Često potopi barku koju smo kupili kad smo pomislili da bismo trebali opet sanjati. A nemaju naša djeca od koga naučiti kako se čuvaju snovi. Sa- mo raspored namještaja i listu televizijskih programa i nigdje ljubavi kojom ih zasipamo. Psi umru kada nauče plakati. Mačke odu kada nauče biti pažljivi. Počinje škola. Kreće stari dobri život u obliku tereta na leđima. Život u kojemu moramo biti svjesni svega što ne znamo. Tako to ide kada dođe jesen. Zajedno smo se vratili da bismo sami sa sobom pričali o ljetu kao o snu koji zbog nečega ne smijemo dijeliti.

Prve nas kiše izazivaju. Više ne moramo živjeti. Dovoljno je zamišljati. Rituale znamo. Kamen je uglačan i sklizak. Stari grad nije obučen u šarenu tkaninu i jeftin nakit. Sladoled se istopio i postao natpis u prolazu. Mirise će na proljeće trebati istjerati iz zidova restorana. Most se sve više krivi. Svake je godine sve strmiji. Na drugoj strani ne prepoznajemo ljude. Ža- mora nema. Otputovao je u razvijenije krajeve. Jug iz tvojih grudi tone u rijeku, rijeka odlazi u more, more se talasa još južnije.

Trafika je zatvorena. Smokve su trpeljive. Odjek koraka je dodatak tišini. Ljeto je otišlo, a da se nismo ni pozdravili. Sada nagi hodamo kroz grad. Pokuša- vamo ga se sjetiti. On nas pokušava prihvatiti. Kao da navijamo za različite klubove. Kada mu zapjevaš on uzvrati prezrivim izrazom lica i spotakne te o sve što nisi uspio sačuvati.
Nekada, čini nam se, ljudi su bili učtivi. Sjedili su pod vlažnim strehama i šutke pili kavu. Kada prođeš pored njih nisu gledali za tobom. Pogled bi im ostao uperen u eho koraka koji se u njihovoj utrobi pretvarao u otisak stopala.

Jučer je netko prošao ovuda, ličio je na sve nas, ali tako je brzo hodao da ga nismo stigli upitati za ime! Nekuda je žurio. Nas nije primijetio. Probali smo mu reći: jesen je, dijete, ne žuri, vidiš da je svuda oblačno. Pojma djeca nemaju kuda su krenula. Danima zna padati kiša, a ona pitaju: zašto ne živimo na moru!?

(zurnal.info)