PISMENA ZADAĆA: Neprijatelja našeg daj nam danas

U jednom od njegovih zadnjih tekstova koje sam čitao Masha Gessen, između ostalog, piše: „…Teško mi je da pišem o represiji u Rusiji. Kao da više nemam što kazati…“.

Iz tjedna u tjedan imam isti osjećaj kada pokušavam suvislo pisati o potpuno nesuvislim i krajnje paradoksalnim političkim antidogađajima u Bosni i Hercegovini. Ponekad imam dojam da u meni zaiskri jasna misao tek kada treba pisati o mržnji, slijepoj poput ljubavi, nesvjesnoj same sebe. Kada je tema mržnja nestane one mučnine koju zna izazvati svijest o tome da ćeš biti pogrešno tumačen i shvaćen jer svatko tumači i shvaća alatom kojeg ima na raspolaganju, a on je u nas prilično oskudan. Ali, baš zbog toga, za neke su ljude ovo najbolja vremena otkad je čovječanstva – shvaćaju  a prethodno nisu morali misliti. Eto što nam je sve omogućio razvoj tehnologije.

PISATI O MRŽNJI

Vođen tim spoznajama sklon sam biti zahvalan što je tema o kojoj trebam pisati, recimo, mržnja.

Konačno će se svi složiti sa mnom! – pomislim.

Svi su, valjda, čak i u Bosni i Hercegovini složni oko toga da mržnja nije dobro došla društvena pojava. Ona je negativna emocija, dakle, i kao takva, pretpostavljam, neprihvatljiva svima.

Ali ni to nije baš tako jednostavno u Bosni i Hercegovini.

A što je s time tko je subjekt a tko objekt mržnje?

Ako mrzi „netko“ naš nekog „njihovog“ to je sigurno iz prihvatljivih razloga.

Što je, napose, s time tko je, naročito kako se zove, autor teksta o mržnji?

Zna se da nekim ne treba vjerovati ni kada točno izgovaraju tvoje ime i prezime.

Nemoguće je, zato, u BiH napraviti dogovor oko toga da su dva i dva četiri. Svi znamo da jesu, ali u datom trenutku je važno tko to tvrdi. Tako je to, kako rekoh, i sa mržnjom. Mi mrzimo iz opravdanih a oni iz neopravdanih razloga. Nepoštivanje Daytona i pozitivnih pravnih propisa je u redu ako to činimo mi koji za to imamo povijesna opravdanja. Ako Dayton ne poštuju oni to je samo još jedan dokaz da mrze Bosnu i Hercegovinu. Uglavnom, ne može čovjek biti siguran da će ga drugi shvatiti čak i ako piše o mržnji. Tako je to u zemlji u kojoj je još uvijek neizvjestan ishod drugog svjetskog rata. Možda zato imamo najviše kladionica per capita. Svaki je dogovor podložan drugom dogovoru. I, sve to uglavnom – isključivo kolektivno!

Kako rekoh, ovdje nije jednostavno ni napisati – mržnja je a priori loša! Baš zato neću na tome inzistirati nego ću spomenuti par primjera mržnje u ime ljubavi i pokušati shvatiti koje su posljedice toga - s punom sviješću da se moje riječi tumače već samim mojim imenom koje me često samo po sebi svrstava u određeni kolektiv pa samim tim druge ne mogu nego mrziti jer tako to kod nas ide – pripadam ovdje jer mrzim ono tamo. To su općepoznate stvari, ali problem dolazi ako poput mačaka probamo škiljiti u budućnost a to je najbolje preko ponašanja djece.

Nemali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi pišu poruke ili pak ostavljaju javne komentare kako nemam pravo pisati, recimo, o reprezentaciji BiH jer se zovem tako kako se zovem, puj puj, ni ime neću da si spomenem. To je naročito slučaj ukoliko kritiziram igru reprezentacije. Automatski to znači da mrzim BiH zato što sam Srbin ili Hrvat, ovisi kako koji dan.

Ukoliko kritiziram, što znam, poteze ili istupe pripadnika HDZ – a ili SNSD – a onda sam redovito komunjara ili prodana duša. Pokušao sam da nađem udrugu prodanih duša ali ne postoji. Komunistička partija BiH pak postoji a kao prvu točku programa ističu – deideologizaciju politike! Eto još jednog BH paradoksa. Komunisti pozivaju na deideologizaciju.

KAKO SE ZOVEŠ

E, sad, moguće sam već pisao o tom slučaju ali pamtim ću ga dok sam živ pa ne smeta ni svako malo pišem o njemu. Sudjelovali smo na nekakvom okruglom stolu koji se održavao u parlamentu Bosne i Hercegovine. Publiku su uglavnom sačinjavali srednjoškolci i njihovi nastavnici. Važno je istaknuti da je na okruglom stolu sudjelovala i pokojna Borka Pavićević. Nakon mojeg izlaganja o kompleksnosti Bosne i Hercegovine, točnije o tome kako ja tu ne vidim nikakvu kompleksnost već samo (zlo)namjernu zakompliciranost, za riječ se javio jedan srednjoškolac. O meni ništa nije znao izuzev mog imena i dao je sebi za pravo mrtvo hladno upitati, bez osvrtanja na detalje mog izlaganja, zašto mi (Srbi i Hrvati, valjda) ne ostavimo BiH Bošnjacima kad već imamo Hrvatsku i Srbiju. Ostao sam bez teksta i pokušao objasniti kako je BiH moja jednako kao i njegova i kako ja kao svoj vidim čak i folklor i narodne običaje svih naroda koji žive u BiH, ali onda, nezadovoljna, mojim pristupom, prekinula me Borka Petrović i upitala mladog dečka stidi li se imalo što je takvo pitanje uopće prevalio preko jezika i da se ne bi trebao stidjeti samo on već pogotovu škola koja ga tako usmjerava i roditelji koji ga uče da tako razmišlja. Dječak je problijedio jer znamo, tko zna, kako je pokojna Borka znala izgledati kada je ljutita. Zato sam je nekako zaustavio prebacujući svu odgovornost s dečka na sustav koji ga školuje i politiku koja stvara takav ambijent.

A sustav koji djecu odgaja kroz školske programe i politika, koja je te programe kreirala kao i atmosferu zatrovanu mržnjom i zveketom oružja, odgovoran je i za još jedan slučaj zbog kojeg trebamo biti zabrinuti za budućnost s obzirom su akteri slučaja djeca koja po nalogu roditelja nisu htjela posjetiti sarajevsku sinagogu. Činjenica da neki roditelji određenom broju djece nisu dali dozvolu da uđu u sinagogu uznemirila je hazana židovske općine u Sarajevu Igora Kožemjakina koji je u tome, kao i svatko čestit, vidio gestu protivnu svemu što bi Bosna i Hercegovina trebala biti. Nakon što sam pročitao razgovor s Kožemjakinom, a imajući na umu i par osobnih iskustava, mogao sam samo ustvrditi da Kožemjakin baš poput mene i naših generacija govori o Bosni i Hercegovini kakva je nekada bila i više nikada neće biti.

NEPRIJATELJI IZ INTERESA

BiH bi vjerojatno, po svakom dobronamjernom, takva opet trebala biti ali s ovakvom atmosferom u javnosti i s ovakvim školskim programima teško da je to ostvarivo. Kožemjakina je to što se dogodilo šokiralo jer je u tome vidio isto što i ja onomad u BH parlamentu – odricanje prava određenim ljudima i kolektivima na to da Bosnu i Hercegovinu smatraju i svojom domovinom. No, nije samo to problem. Ključni je problem to što slučaj koji je istaknuo Kožemjakin samo oslikava odnos prema manjinskim skupinama na području cijele Bosne i Hercegovine. Tkogod je na određenoj lokaciji većina trudi se na razne načine manjini pokazati da je tu nepoželjna. Ali to nas nema što čuditi kada u javnosti čak i onaj njezin dio koji sebe smatra najprogresivnijim dijelom društva koristi agresivan i huškački jezik i ponaša se po principu – tko nije s nama taj je protiv nas.

U drugom i drugačijem se, dakle, vidi isključivo neprijatelja. Kud god pogledaš – neprijatelji iz interesa!

Hrvati su, zna se, redom ustaše. Srbi su, dabome, četnici. Bošnjaci balije. A ovi kojima pripada hazan Kožemjakin, i njima slične nakupine ljudi, oni ne postoje ni u izbornom zakonu.

(zurnal.info)