Pismo s juga: Život je maskenbal

Priča kaže da je Gabor Lenđel bio iznenađen kada je saznao da Seid Memić Vajta napušta njihov, do tada zajednički band Tešku industriju. Vajta je odlučio oprobati se, kako se to kolokvijalno kaže, u solo vodama tada prilično burnog mora jugoslavenske estrade. Vajta je, navodno, to učinio na nagovor kompozitora Ranka Bobana. Ipak, svoju prvu, nazovimo je tako, revijalnu pjesmu, Vajta je snimio s matičnim bandom. Glazbu je napisao rečeni Gabor Lenđel, a stihove legendarni pjesnik, čovjek koji je opismenio jugoslavenski rock and roll, Duško Trifunović. Pjesma se zvala „Život je maskenbal“.

Puno je istinitih pjesama, ali malo je toliko preciznih stihova, pogotovu u popularnoj glazbi, onih koji su kirurški precizni, toliko istiniti da pomalo izlaze iz sfere umjetničkog izraza i, na neki način, zvuče kao istina skresana u lice onome kome se obraća. U ovom slučaju Trifunović se obraća, a kome drugom, čovječanstvu, ljudima kao takvima, najneprirodnijim pojavama na planetu, bićima koja su usavršila mimikriju dovevši je do njezinog krajnjeg stupnja – hipokrizije. Te pomalo gorke stihove prati festivalska, gotovo cirkuska, glazba, a na tom tragu je i Vajtina vokalna izvedba što, barem meni, cijelu pjesmu čini ridikulozno začudnom, kao da je ono najgore u ljudima nešto vrijedno slavljenja. Te se pjesme sjetim prigodničarski, svake godine u vrijeme fašnika. Tada, čini se, na nekoliko dana život postaje maskenbal. Kao da to nije slučaj i tijekom ostatka godine.

Priča o krinkama, maskama, stara je i izlizana, ali nikako ne izlazi iz mode. Kao da se radi o nekim starim, izlizanim trapericama klasičnog kroja kakav se nosi oduvijek. Kako vrijeme odmiče i cijeli svijet srlja u kaos svake vrste čini se da pristojnost i obziri sve više postaju tek puka forma iza koje se krije sočna psovka. Ljudi su postali licemjeri. Stvari se ne rade iz razloga što istinski imamo potrebu biti pristojni i obzirni jedni prema drugima već zato da bismo ostvarili neku kratkoročnu korist ili pripremili tlo za ostvarenje dugoročnih interesa. Zato se ljudi iznenade i nasmiješe kada osjete da im se netko obraća s iskre- nim poštovanjem iako ih ne poznaje, i baš zato jer ih ne poznaj,e pa im ne želi ugroziti osobni prostor. Jednako se tako ljudi iznenade kada im iskreno kažete što vas smeta ili primijetite nešto što su htjeli sakriti. Iskrenost i neposrednost su postale rijetke osobine. Svi su osjećaji uvijeni, stvarne misli se čuvaju za sebe i ma koliko se po bontonu suzdržanost smatrala vrlinom, a nepopuštanje osjećajima znakom superiornog razuma, čini mi se da je cijela stvar u suvremenom društvu per- vertirana. Da u svijetu ljudi fokusiranih isključivo na sebe nema mjesta za istraživanje prave prirode ljubavi. Naprosto, nema se za to vremena. Otpisujemo jedni druge čim nam zasmeta i najmanja sitnica. Pogotovu ako netko pokušava proniknuti u naše biće. Tada posebno bježimo glavom bez obzira.

Nitko ne voli istinu pa smo došli u stadij da svi olako tvrdimo da svatko ima svoju istinu. Ako je tomu tako onda svatko ima svoju stvarnost a samim tim stvarnost ne postoji i možda i nije ništa drugo nego halucinacija, bal pod maskama ispod kojih svi krijemo svoje pravo lice. Ne zato što ga sami smatramo ružnim, nego iz straha da će ga drugi smatrati ružnim i nepodnošljivim. Koliko lako lažemo toliko lako i osuđujemo, sve ne bismo li stekli prednost u životu koji smo pretvorili u natjecanje. Nema tu objektivne stvarnosti. Štogod ona ikada bila.

Na jugu je puno mjesta i gradova koji su skloni određene rituale nazvati tradicionalnima, čak i ako se rečeni događaj odvija možda tek drugi, treći ili deseti put u povijesti. Možda je moje socijalističko djetinjstvo bilo mizerno i siromašno, ali ja se nešto ne sjećam velikih karnevalskih povorki. A teško mi je vjerovati da su likovi, koji su okolo hodali u paradnim uniformama i nosili na glavi smiješne kape, zabranjivali vesele povorke maskiranih proletera. Doduše, sletovi u čast državnih blagdana i rođendana starih senilnih ratnika, pomalo su ličili na karneval, pa se možda varam, možda je to trebala biti zamjena za, u narodu očito nikada prežaljene, fašničke karnevale. Kakav je naš narod ne bi me čudilo da se dobrovoljno odrekao fašnika, jer u ono vrijeme nije bilo zgodno proglašavati bilo koga krnjom i paliti njegovu lutku. Sve se moglo pogrešno tumačiti. Baš kako se i danas na razne načine tumači budalesanje koje se uvijek pretvori u neku vrst političkog mitinga o kojemu se onda raspravlja danima. Naš divni narod, otupio od sunca i pretople zime nikako da utuvi u glavu da i nije baš neka fora prije početka karnevala zapaliti lutku nekoga tko je najslabija ili najugroženija karika u društvu. Teško da netko tko nije u poziciji moći može biti krivac za prošlogodišnje nedaće, a lutka, taj rečeni krnje bi trebao predstavljati upravo to – krivca za prošlogodišnje nedaće. Paleći personifikaciju ili metaforu nedaće trebali bismo se ritualno riješiti istih. Valjda, tako nekako, ne razumijem se u tradiciju, bilo kakvu.

Teza da većina može biti ugrožena od strane manjine je potpuno deplasirana. Samim tim deplasirano je krivcima za nedaće proglašavati pripadnike manjina. Izuzev ako to nije ona manjina koja je u poziciji moći i istinski kontrolira i usmjerava društvo, ako društvo uopće postoji izvan karnevalskih konsenzusa. Da društvo postoji, da, recimo, postoji na jugu društvo koje nije zatucano, onda bi to isto društvo shvatilo da je snažno onoliko koliko je zaštićena njegova najslabija i najugroženija karika. Ali teško da ćemo ikada dočekati da većina stane u zaštitu manjine. Jer mi društvo uistinu odavno nemamo, imamo rulju koju se kontrolira restrikcijama i pali huškanjem, ovisno o dnevnopolitičkoj potrebi. Zato je tužno, pretužno iživljavanje te iste rulje koja se pod krinkom karnevala šalje nasilne političke poruke pred vlastitom djecom. Tako i sam karneval postane tek krinka za politički miting. I to je na jugu postala jedina tradicija u okviru fašnika. Ili možda bolje reći fašistnika? Jer tu se mora postaviti pitanje u kakvom to duhu odgajamo djecu kojoj su karnevalski dani posebno bitni i koja velikim očima upijaju sve što se događa oko njih?

Što nosi budućnost koju će na plećima nositi djeca odgojena u atmosferi mržnje, jer u masi tih paljevina rijetko kad ima istinskog humora, samo mržnja i gorčina su tu, ili netko ovdje nema smisla za humor, ja ili rulja. A možda i ne živimo i ne želimo iste stvarnosti. Ja, na primjer, ne volim neotesane mamlaze, ali ih ne želim ubijati niti spaljivati. Eventualno možemo raspravljati, ali već samim tim što je netko neotesani mamlaz, svaka je rasprava isključena. Volio bih živjeti u društvu a ne među raspomamljenom ruljom. Htio bih da iza pristojnosti ne čuče mržnja i nesnošljivost već istinsko uvažavanje osobnog prostora i integriteta. Možda bismo češće bili nasmijani. Možda ne bi više bilo čudo i ne bismo to prepričavali kao događaj kad nam se netko iskreno i srdačno obrati, pozdravi nas ili usluži. A možda sam samo ono što sam oduvijek i bio u očima većine ljudi – nepopravljivo naivna budala. I neka sam. Ja svoju naivnost pažljivo uzgajam, sve je više volim i cijenim.

Uvijek mi je bilo čudno to što se ljudi opuste tek u polutami, pod utjecajem toksina ili kad su pod maskama. Što je ono što nas sprječava da si damo oduška i kada ne nosimo masku, kada smo trijezni i čisti? Kakav smo svijet stvorili kada se licemjerjem branimo jedni od drugih? Hoće li ikada biti drugačije?
        
(zurnal.info)