PISMENA ZADAĆA: Kako smo došli na evropsko dno?

U svijetu u kojemu su stvari pa i ljudi na svom mjestu ne može se dogoditi da izvjesni Vico Zeljković bude u istoj rečenici u kojoj se spominje, npr. i Zvjezdan Misimović. U Bosni i Hercegovini taj je Zeljković, kvalificirani zet političkog moćnika i nasilnika, šef legendarnom bosanskohercegovačkom nogometašu. U onom svijetu, kojeg bismo uvjetno mogli nazvati normalnim, jedna nogometna legenda se ni pod kojim uvjetima ne bi toliko ponižavala kao što to ovih dana, a i proteklih godina čini Zvjezdan Misimović čije ponašanje postaje odraz modela uobičajenog ponašanja raznoraznih moćnika prema ostalim dijelovima BH društva u stečaju. Njegovo ponašanje na press konferenciji nakon sramotnog poraza naše reprezentacije od Luksmeburga reklo nam je sve o tome kako nas doživljavaju i vide ljudi koje smo dizali u nebesa i od kojih smo stvorili legende samo zato što su nam pružili nekoliko trenutaka kolektivnog zanosa i radosti.

Koliko su tim nogometnim podvizima učinili da se osjećamo vrijednima toliko nas svojim funkcionerskim ponašanjem ponižavaju praktički nam poručujući kako bolje od njihove klempe po zdravom razumu nismo ni zaslužili. A Misimović se možda iskaljuje na cjelokupnoj javnosti jer se u svom radnom okružju osjeća poniženim jer po nogometnim pitanjima mora surađivati s čovjekom čiji su rodbinski odnosi njegovo jedino životno postignuće. U tom odnosu Misimović je gubitnik. U cijeloj priči oko NFS BiH jedini dobitnik je Zeljković koji preko predsjedničke funkcije u najvišem nogometnom tijelu Bosne i Hercegovine stvara sebi veze za budućnost. Čovjek je očito umiješan diplomata, spreman vazelinizirati glavu i gurati je gdje god treba jer u odrešenim krugovima najkraći put do vrha vodi preko stražnjeg ulaza. Ali onog pravog, vještina koju trebaš imati je da otkriješ koji je stražnji ulaz ključni.

Jedina normalnost – Komitet za normalizaciju

Naš najviši nogometni forum vrvi samim Zeljkovićima. Odreda im odgovara dejtonski ustroj sportskih foruma u Bosni i Hercegovini. Žalosno je zato među njima vidjeti istinske nogometne legende poput navedenog bivšeg Misimovića i vjerojatno već bivšeg izbornika Faruka Hadžibegića čija trenerska karijera govori sama za sebe koliki su njegovi trenerski dometi. Par od pokojnog Osima pokupljenih fora za novinare, iskopiran gard trenerske legende i to je sve. Dok je Osim važio za majstora nedovršene misli, nogometnu misao i ideju je ipak imao. Hadžibegić je nešto pogrešno shvatio i umislio da je dovoljno donekle skinuti Švabin šarm i svijet će biti pod njegovim nogama. Njegovi trenerski pothvati doveli su ga dotle da se mi nalazimo pod nogama svijeta i to, u nogometnom smislu, onog iz najniže kategorije.

Hadžibegić nas je u nogometu, dakle, doveo na razinu na koju su nas u političkom smislu odavno doveli bosanskohercegovački vlastodršci koji, baš kao Misimović i Hadžibegić, u posljednje vrijeme pokazuju znake nervoze jer u zraku se ćuti kao da je nekoj, za njih neodređenoj masi - koju često imenuju narodom iako se ovaj tako ne osjeća, a nitko ne želi znati kako se ta masa osjeća, jer i suosjećanje s tim je previše za nekoga tko je iole osjetio kako je živjeti u normalnim uvjetima i kontekstu dostojnom čovjeka – dozlogrdilo da je se ponižava i tretira kao bića o čijem se zdravlju brinu veterinari. Masa se osjeća kao prethodna rečenica.

Bujica je to koja bi mogla krenuti u svim smjerovima a više nitko ne može biti siguran može li je se kontrolirati. Trideset godina sasvim je dovoljno. Mi smo idioti koji imaju još sasvim malo do mirovine u kojoj će živjeti kao idioti u penziji ali dalje od toga ne ide, tu se već radi o vremenu i životima naših potomaka. Toga se plaše. I, iz nekog razloga glumaca. Nagađam da je to zbog faktora – Zelenski. Birači kažu: e dosta ste vi nas zajebavali sad ćemo se mi zajebavat s vama. Naravno, zanemarimo sve drugo što se dogodilo Zelenskom i njegovim biračima. Ponekad mi se čini da je to poruka biračima da se ne zajebavaju previše jer eto gdje vodi biranje lakrdijaša na odgovorne funkcije. Moguće da to i jeste jedan segment užasa i gadosti koje svjetski moćnici tovare ukrajinskom pokušaju istinske izborne demokracije.   

Da s našim nogometom ništa nije normalno govori i činjenica da smo jedini reprezentativni uspjeh postigli pod vodstvom komiteta za normalizaciju koje je tu bilo neka vrsta nogometnog psihijatrijskog konzilija koji je u BiH čak i lopti morao dokazati  da je okrugla jer se počela ponašati kao kocka. Čim se komitet za normalizaciju maknuo nastupilo je staro dobro dejtonsko ludilo koje je na lovorikama plasmana u Brazil bujalo kao nikada da bi, evo, skoro deset godina poslije imali Team managera reprezentacije koji, iako to kasnije negira, novinarima psuje mater tijekom press konferencije.

Vrtim se ovdje oko tri imena a u proteklih deset godina na njihovim je pozicijama boravila cijela plejada mediokriteta s određenim časnim izuzecima koji su odradili neke kratkoročne zadaće i povukli se prije nego pod stare dane izgube obraz pred cijelom javnošću zemlje do koje im je stalo kao što im je stalo i do obraza što se za nove generacije igračkih legendi i funkcionera ne bi moglo reći. Po njima javnost je ta koja nije dostojna njihove veličine i sposobnosti. Oni tretiraju javnost baš kako političari tretiraju građane Bosne i Hercegovine. Oni su super, sve rade kako spada ali da bi BH postala uspješna ili uspješno raspadnuta potrebno je, naprosto, zamijeniti stanovnike zemlje i dovesti neke koji zavrjeđuju javne dužnosnike njihovog formata. A znamo da to nitko s iole ljudskosti ne bi poželio ni najvećem neprijatelju.

Uglavnom, tko god je obavljao funkcionerske dužnosti u našem nogometnom savezu, od 2014. na ovamo, nije bio ništa bolji od sadašnjih skakavaca koji nam pojedoše godine. Ali pojedoše ih i Edinu Džeki skupa sa svojom nekompetentošću. Tom čovjeku ne bih zamjerio da sutra odluči naprasno prekinuti reprezentativnu karijeru jer je dočekao da, umjesto da uživa u državnoj momčadi kako to čini Luka Modrić, i dalje podnosi najveći teret uspjeha i neuspjeha momčadi čiji izbornik ne zna zašto je određeni igrač izvodio najstrožu kaznu kada je on odredio nekog drugog. Džeko i Pjanić uz još neka imena spona su momčadi koja je išla u Brazil i ove današnje koja ima puno veći potencijal nego što pokazuje na terenu. Na terenu su ono što nogomet svake zemlje i jeste, savršen odraz, preslika stanja u društvu, u našem slučaju – kao i raspad.

Ko vozi „Spaček“?

Ono što najviše zamjeram Hadžibegiću i što bih ga volio pitati jeste – tko je ukrao vatru zmajevima? Kako je moguće da čak i igrači poput Edina Džeke u reprezentaciji, nakon što utakmica krene nepovoljnim tijekom, imaju gard kao da su im sve lađe potonule, zbog čega se odmah predaju, postaju nervozni i, posljedično, indisponirani do razine da nemaju dovoljno koncentracije ni kad se nađu u izglednim prigodama kao što je protiv Luskemburga bio jedanaesterac kojeg je zapucao Hadžiahmetović? Zar Hadžibegić nije u stanju ni motivirati momčad koju vodi? Misli da njegov prošlostoljetni k'o fol mangupski gradski gard pred novinarima može riješiti sve trenerske zadaće?  Ako je tako onda smo još i dobro prošli što smo na novu energiju dobili utakmicu protiv Islanda. Tri poraza bez postignutog pogotka pravo su zrcalo trenerskih dometa igračke legende Faruka Hadžibegića kojeg je na mjesto BH izbornika, kao svog bivšeg dragog kapetana, preko Zeljkovića, kažu zle glasine, gurnuo Dragan Stojković Piksi koji je jednako pokupio Švabin javni grad ali očito i zna nekog vraga o trenerskom poslu.

Peteva je na izborničku poziciju postavio Mamić koji je, barem se tako činilo, imao namjeru preuzeti neke poluge BH nogometa nakon što je umaknuo hrvatskom pravosuđu. Ali već umoran od javnih borbi shvatio je da ga ovdje ulica nikako ne „miriše“ pa se povukao i potrebu za javnom pažnjom zadovoljava presicama kakve su moguće jedino u „ludnicama“ otvorenog tipa kakva je Bosna i Hercegovina. Ivajla Peteva, Bugarina koji je pao s neba i borio se s otvorenom javnom netrpeljivošću strašću čovjeka koji se želi dokazati na poslu zbog kojeg je postavljen na izborničku klupu. Zadobio je povjerenje igrača i s vremenom uspio postići dobre rezultate. Time je donekle zadobio i povjerenje navijača i novinara i, taman kad se mislilo kako je došlo vrijeme za medeni mjesec izbornika i javnosti, Peteva je smijenio ugovor koji je istekao. Bez obzira na uspjeh u Ligi nacija koji nam je osigurao baraž za Euro na koji se očito nećemo plasirati kroz kvalifikacije. Nije li odraz potpuno izgubljenog razuma smjenjivanje trenera nakon što postigne niz dobrih rezultata i nekako uspije distancirati momčad i sebe samog od omraženog Saveza? Taj je omraženi Savez mogao u hladovini uživati u plodovima rada Peteva i momčadi.

Igrači se možda i imaju pravo ljutiti na reakcije navijača i medijskih poslenika ali znaju vrlo dobro da navijači prelaze preko svega, naviknuti na nesretne ljubavi i prolazne romanse, ali preko izostanka zalaganja i gubitničkog garda protiv Luksemburga ne mogu preći ni najzagriženiji. A sad još moraju u svlačionici slušati upute tipa koji ih pored Luksemburga naziva Spačekom od momčadi. Ko biva s boljom momčadi i on bi postizao bolje rezultate. A dojma sam da u rukama ima generaciju dječaka čiji je mentalitet potpuno zapadnoeuropski i čiji individualni kvaliteti nadilaze kvalitete generacija koje su im prethodile, s izuzetkom nekolicine svjetskih klasa koje smo imali. Uvjeren sam da momčad kakvu imamo ima mjesta na Euru ali u BH kontekstu i ovakva momčad na Euru ima mjesta koliko ovakva BH ima mjesta u EU.

Nogometni Dejton

Pravni okvir je problem na svim razinama. Dejton je okovao ruke prirodnog progresa zemlje i dao prigodu raznim protuhama da se preko nacionalnog ključa švercaju na visoke funkcije. Ali kad pogledamo kadar kojim raspolažemo Dejton je spasonosna formula. I u okviru njega ima jedan, za nas očito tajni recept, za uspjeh. Naime, svatko bi trebao raditi svoj posao najbolje što može. I stvar će funkcionirati, u datim okolnostima izvući ćemo maksimum. Pokazao je to rad čuvenog komiteta za normalizaciju, pokazalo je to i stvaranje opsadnog mentaliteta Ivajla Peteva kojim je igrače doveo u zonu da sve što oni trebaju jeste na terenu biti najbolja verzija sebe. Njegovo je bilo da im stvori optimalan kontekst. I radio je to. Mora mu se priznati iako ga i dalje ne simpatiziram zbog načina na koji je doaš na izborničku funkciju na kojoj je ostao do isteka ugovora. Tada je Zeljković odlučio učiniti Piksiju čiji se negdašnji hrabri kapetan potpuno pogubio nakon četiri kola kvalifikacija.  Tako je to kad te za posao ne preporučuju ostvareni rezultati nego preporuke dobrih jarana i to što znaš bh nogomet bolje od Peteva koji nije mario za domaću ligu a vrhuški je očito došlo do toga da malo reklamiraju domaće proizvode preko državne momčadi pa im je trebao čovjek koji poznaje ligu kako treba. Stara je to dobra jaransko pijačarska ekonomija koja nas je i dovela tu gdje smo – na samo dno Europe. U političkom i nogometnom smislu.

A Luksemburgu se ne treba smijati otvoreno. Zaboravili smo lako da je do jučer naša najveća uzdanica naučila igrati nogomet upravo u Luksemburgu. Ako ništa, slučaj Pjanićnam govori da se u tamošnjim akademijama radi jako dobro a sve što simpatična kneževina može jeste čekati da im se dogodi neka talentirana generacija koju će ispravnim pristupom uz par „kupljenih“ igrača sa strane učiniti najboljom u povijesti zemlje. Ova koja je nas dobila već sada se može smatrati takvom s obzirom na trijumf protiv BiH i remi protiv Slovaka. Mi smo pak u potpuno kaotičnu situaciju doveli grupu dječaka odgojenih u ponajboljim europskim uvjetima i sve što se možemo nadati je da ih razni Hadžibegiči neće upropastiti prodavanjem fora kakve više ne prolaze ni u mahalskim frontama. Znamo svi da Faruk nema loše namjere ali očito ne zna posao. Dobre namjere nisu dovoljne. A za njegovog šefa, predsjednika saveza, upitne su čak i dobre namjere. Pokazao je to već samim dovođenjem Hadžibegića na mjesto izbornika. Za jednu igračku legendu sramotno je da sudjeluje u ponižavanju narodnih masa koje su se u njega klele i od njega očekivale radost i nadu. Baš kao i od onog Misimovića koji je davno prestao biti zvjezdan pokazavši da je arogantni tikvan.

Uspjeh se možda u njihovom poslu danas mjeri isključivo novcem. Samo im treba reći da se u normalnim zemljama radi o novcu kojeg su uspjeli zaraditi i navući za razvoj sporta kojeg vode a ne o novcu kojeg osobno zarade obavljajući dužnosti u visokim nogometnim forumima koji su u našem slučaju najniži u Europi. Vlastitim radom i trudom. Neka barem nađu nekoga tko će zmajevima vratiti vatru. Da nakon poraza barem ne bude onako hladno oko srca kao kad čovjek izgubi svaku nadu.

(zurnal.info)