PISMENA ZADAĆA: Stup dima nad svijetom

Zloduh se nadvija nad svijet kao stup dima iz dimnjaka nad seosku kuću koju promatram kroz granje maslina i mandarine. Ljudi koje susrećem hodaju uglavnom polomljeni iznutra. Netko hoda pogleda spuštenog, netko drsko uspravljen i s bijesom koji iskri iz očiju.

Zato se sklonim na selo. Berem mandarine i onda tupo gledam ih. Ona guli i pažljivo skida končiće kako džem i liker ne bi bili gorki. Trudim se biti prisutan ali svako malo misli mi odvuče nebo. Pitam se što se tamo pomaknulo i ovoliko razdrmalo svijet da više i ne znamo kuda se okrenuti i zašto uopće toliko srljamo u svim pravcima. Tko ili što upravlja našim kretanjem? To me pitanje često zaokuplja. I onda mi odvuče pogled s vlažnih brda kroz koja se probija Neretva negdje u nutrinu gdje u mraku tražim odgovore na pitanja koja su vjerojatno izvan mene.

Pokušavam se koncentrirati na čitanje. Čitam biografiju Konstantina Koče Popovića.

Već na prvoj stranici koju čitam nailazim na parafrazu njegovih misli iz mladosti.

„…Kad god zapadne u krizu kapitalizam generira rat kako bi opstao…“

Zapitam se: je li to odgovor na moje pitanje? Nije li suviše jednostavan, iz jedne ideološki precizno određene pozicije?

Svijet u kojemu živimo sve više podsjeća na prizore iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Svijet je to izgubljenih, možda bolje reći, ljudi nesnađenih u okolnostima u kojima su se zadesili.

Često se vratim pasusima kojima ću završiti ovu zadaću. Raskoljnikov je već u sibirskoj kaznionici. U groznici mu se javlja vizija budućeg svijeta.

„Za vrijeme bolesti pričinjavalo mu se kao da je cijeli svijet osuđen da bude žrtva nekakvoj strašnoj, nečuvenoj i neviđenoj kugi koja ide iz dubine Azije na Europu. Svi su morali propasti osim malog broja izabranih. Pojavile su se nekakve nove trihine, bića jedva vidljiva pod mikroskopom, koja su prodirala u ljudska tijela. Ali ta bića su bila duhovi obdareni umom i voljom. Ljudi koji su ih primili u sebe, postajali su odmah pomamni i ludi. Ali nikad, nikad ljudi nisu sebe smatrali tako pametnim i sigurnim u istinu kao što su mislili o sebi ti zaraženi. Nikad svijet svoje presude, naučne zaključke, svoja moralna uvjerenja i vjerovanja nije smatrao tako pouzdanim i čvrstim. Čitava naselja, čitavi gradovi i narodi bili su zaraženi i ludjeli su. Svi su bili nemirni i nisu shvaćali jedni druge, svatko je mislio da je samo u njemu istina i mučio se gledajući druge, busao se u grudi, plakao i lomio prste. Nisu znali koga i kako da sude, nisu mogli da se slože što da smatraju zlom, a što dobrom. Nisu znali koga da okrive a koga da opravdaju.

Ljudi su ubijali jedni druge u nekakvoj besmislenoj mržnji. Skupljali su se u čitave armije da bi napali jedni druge ali te bi armije još na putu iznenada počele same sebe komadati, redovi su se osipali, vojnici jurišali jedan na drugog, klali se i ubijali, ujedali i jeli jedan drugoga. Po gradovima su po cijele dane zvonili na uzbunu, pozivali su sve, ali tko zove i zašto zove nitko nije znao, a svi su bili nespokojni. Napustili su svoja svakodnevna zanimanja, zato što je svaki predlagao svoje misli, svoje reforme, a nisu se mogli složiti, zamrla je zemljoradnja. Ponegdje su se ljudi skupljali u gomile, slagali zajednički u nečemu, kleli se da se neće rastajati ali su odmah počinjali nešto drugo od onoga što su maloprije sami zamislili; počinjali su kriviti jedan drugog, tukli se i sjekli. Počeli su požari, nastala je glad. Sve je propadalo. Kuga se širila sve dalje i dalje. U cijelom svijetu moglo se spasti samo nekoliko ljudi; to su bili čisti i izabrani, određeni da osnuju nov ljudski rod i nov život, da obnove i očiste zemlju, ali nitko nigdje nije vidio te ljude, nitko nije čuo njihovu riječ i glas…“

(zurnal.info)