Slatka mala Norma Jean. Djevojčica sklona sanjarenju ulovljena u malograđanštinu američke srednje klase. S majkom u duševnoj bolnici nije ni mogla drugo do snatriti, sanjati a da ne može ni zamisliti kako će jednog dana upravo ona postati san cijelog planeta pokorenog sjajem Hollywooda.
O, da, cijeli je planet bio zanesen Američkim snom, plesao uz eskapizam jazza, lutao uz slobodu beatnika, divljao uz rock and roll, prosvjedovao s psihodeličnom generacijom, bjesnio s punkom, očajavao s grungeom, molio se prorokovanjima Boba Dylana, spavao u mislima s Marylin Monroe nesvjestan da siluje malenu Normu Jean onako kako je nekrofilski zlostavlja Andrew Dominik u filmu „Blonde“.
Dugo sam se bavio mišlju pisati nešto o spomenutom filmu koji u meni nije izazvao drugo do gađenje. Na stranu što je riječ o jednoj zanatskoj papazjaniji, nesuvisloj mješavini stilskih postupaka i naracije. Film je zanatski katastrofalan ali je i takav, prije svega zahvaljujući izvedbi Ane De Armas, začarao planet barem na kratko vrijeme. Planet je time pokazao da je i dalje opsjednut fenomenom Marylin Monroe i svime što je, barem spolja, taj fenomen predstavljao.
Pokušavajući literarnim postupcima rastumačiti taj svevremenski fenomen u knjizi „Marylin“ Norman Mailer već na samom početku knjige zaključuje kako je Marylin Monroe zapravo utjelovljenje samog američkog sna i nakon toga ponire u sve ono što se skrivalo u toj savršenoj ambalaži, ako dopuštate da ljudsko tijelo u ovom slučaju nazovem ambalažom. Koliko je samo očaja, tuge i nemoći bilo zapakirano u predivni plavokosi omot, koliko usamljenosti napose. Ali tuga, očaj, nemoć, samoća pripadali su malenoj Normi Jean dok su sav sjaj i sva slast glazure pripadali Marylin iza koje je Norma Jean skrivala samu sebe, ranjivu i uplašenu svime što joj se događa.
I Joyce Caroll Oates i Norman Mailer eksploatiraju fenomen Marylin Monroe - ali u pokušaju da shvate Normu Jean, dok se Andrew Dominik iživljava nad Normom Jean pokušavajući spasiti Marylin a time i američki san. Ako, s ove kratke vremenske distance i mogu pronaći bilo kakvu poantu u neprestanom zavirivanju u reproduktivne organe Norme Jean i Marylin jedini zaključak koji mogu izvući jeste da nam je Dominik, moguće i nesvjesno, pače unatoč vlastitim namjerama, htio poručiti kako je Američki san danas nikad rođeno, pobačeno dijete, blistavo umotan paket koji u sebi skriva bijedu, očaj i samoću, skriva ono čega se stidi, ono što želi sakriti od očiju svijeta kojemu dugo podvaljuje površinski sjaj kao jedinu važnu stvar, kao cilj kojemu čovječanstvo treba stremiti. Nigdje onog plesa, slobode, divljanja, nigdje onog predivnog osmijeha Marylin Monroe, pakiranje se raskupusalo i iz njega su odavno izvirili svi demoni koje je dugo prikrivalo.
Davno je rekao rabi Leonard Cohen – Ne dopada vam se Amerika? E, siguran sam da vam se neće dopasti ono što dolazi poslije nje.
Pokušat ću sada parafrazirati Cohena.
Čovječanstvo je trebalo Američki san, kao nadu, viziju, iluziju, novu religiju utjelovljenu u Marylin Monroe. Dobro došli u Američki košmar.
(zurnal.info)