Pismena zadaća (audio): Zavodljivost zla

„Predsjednika Trumana sreo sam već ranije na Potsdamskoj konferenciji, no nisam razgovarao s njim: bio sam vrlo impresioniran. Činio mi se krepak i posjedovao je veliku odliku odlučnosti. Nakon svog razgovora, pošli smo u vrt ruža gdje su čekali fotografi. Pričao mi je o Bijeloj kući, da je u lošem stanju i treba popravke. Rekoh da bih se možda trebao ispričati za to što su je prije mnogo godina britanske trupe spalile a on mi je odgovorio: „Nema potrebe, što se mene tiče možete je ponovo spaliti“…“

Tim kratkim ulomkom maršal Montgomery opisuje susret s predsjednikom SAD-a Harrijem Trumanom. Teško mi je bilo povezati utiske maršala Montgomerija s istim čovjekom koji na jednom dokumentarnom snimku izgovara kako je jedino rješenje za stalni ekonomski rast – „…neprekidni rat…“. Utisci jednog, po svemu krutog i racionalnog vojnika, nagnali su me da razmišljam o tome koliko je bura u sebi preživljavao netko na Trumanovoj ili Montgomerijevoj poziciji. Odluke su često primorani donositi sukladno interesima šire zajednice makar se njihova savjest potpuno opirala rečenim odlukama. O takvim situacijama Montgomery na mnogo mjesta govori u svojim memoarima. Piše prilično hladno, racionalno, činovnički pomiren sa službom koju vrši, bez emocija, bez potrebe da pravda odluke koje se razumnom čovjeku, sklonom vjerovati u pravdu, čine krajnje nepravednim. Ipak, velikom ratniku, profesionalnom vojniku i takav čovjek daje za pravo kada piše o tomu kako, na primjer, ima potrebu braniti britanske interese u Africi ili na Indijskom potkontinentu.

Interesantna je i njegova priča o Bliskom istoku, pogotovo o stanju u Palestini. To je naročito interesantno gledano iz današnje perspektive i uzimajući u obzir ono što se trenutačno događa na tom području.

Ali sve gore navedeno govori tek o mojoj fascinaciji čovjekom koji se stavio u službu nekog kolektiva i sebe samog, svoju savjest napose, žrtvovao u ime te službe. Bilo kako bilo, Montgomery je još uvijek zvanično bio na pravoj strani povijesti. Ono nad čime sam se zamislio jeste to da ljudi s kojima sam zadnjih dana razgovarao u pravilu nisu ni čuli za velikog britanskog maršala ali su svi odreda znali jako puno o Erwinu Rommelu, nacističkom oficiru kojemu je upravo Montgomery nanio po naciste kobne poraze na Bliskom istoku i u Normandiji. Tek kad bih spomenuo tu činjenicu moji bi se sugovornici zainteresirali za Montgomerija.

Na stranu nesporna Rommelova karizma, moje je skromno mišljenje, kako iza fascinacije rečenom „Pustinjskom lisicom“ stoji ljudska fascinacija zlom, preciznije mehanizmom, koji ga pokreće makar su se nacisti redom branili izjavama kako su samo služili domovini radeći svoj posao. Ipak, držim nemogućim da ljudi poput Rommela nisu bili svjesni da su u službi zla. A zlo je, poput smrti, tema u kojoj nestaje sve poznato i razumljivo običnom čovjeku. Fasciniranost Rommelom govori mi da ljude privlači zlo, da je zavodljivo jer im je u pravilu strano zato što se sami ne mogu odlučiti za to, u mirnodopskim uvjetima pogotovu.

Zlo je erotično jer je blisko i usko vezano sa smrću, onostranim, čovjeku nepoznatim teritorijem. Područje je izvan svijesti i razuma, nepoznato i time privlačno.

(zurnal.info)