Pismo s juga (audio): Posljednje ljetno putovanje

 Čini mi se da nas ljeto svake godine napusti kao ljubavnik koji se preko noći iskrade iz kreveta i ode u nepoznatom pravcu ne ostavljajući ni oproštajnu poruku. Vraća se opet bez isprike a dočekujemo ga raširenih ruku.

Kako godine odmiču ljeta prolaze sve brže, a napuštaju me dok nisam ni shvatio da su se vratila, zavela cijeli svijet koji se ničice bacio pod njihove osunčane noge. Svakog kolovoza to mi napuštanje pada teže, jer živim na jugu koji poslije ljeta ostaje poharan i sablastan. Poslije ljeta, kao poslije ljubavi, ostaje pustoš, prazne kavanske bašte, kao nakon požara tople ulice, nebo mijenja boju i krošnje koje poput suza ispuštaju lišće na pločnike koje gaze noge obuvene u jesenju obuću, noge pomalo teške i umorne, koraci besciljni.

Moram napraviti digresiju jer moram pozdraviti jesen koja dolazi. Koliko god me odlazak ljeta čini potištenim ja početak jeseni volim na onaj čudni melankolični način kakvim se vole uspomene jer se u sjećanja vrate polasci u školu, grudi pune nade i uzbuđenja. Početak jeseni ili kraj ljeta obilježavaju ponajprije đaci koji kreću u školu. Kao da nas sve s time stiže neka kazna. Moramo se zapitati kakav smo svijet stvorili kad nas koraci malih ljudi čije su grudi pune nade i uzbuđenja uznemiravaju. Kakav smo svijet stvorili kad žalimo zbog zahuktavanja posla i dolaska dugih, hladnih dana. Gdje smo izgubili nadu s kojom kao djeca kretali u školu? Zašto smo je pustili da odraste? Zašto u prvim danima rujna ja kao da osjetim miris pekare u robnoj kući Razvitak i vidim, kao da je bilo prije deset sekundi, tanke kriške mortadele kroz koju je prolazila neonska svjetlost supermarketa u istoj robnoj kući u kojoj sam prije škole kupovao užinu? Nikada više nisam osjetio takvu slast kao kada bih pod velikim odmorom zagrizao hrskavu pletenicu punjenu nečim tako jednostavnim kao što je mortadela. Uspomene su čudna stvar i ne volim što iz njih izbijaju žal i melankolija kakvom su ispunjeni prvi jesenji dani.

U kolovozu sam krenuo iz Maribora pa preko Ljubljane vlakom otputovao u Zagreb. Otuda sam se spustio u Split starim zapuštenim vlakom koji je bio pun malih izviđača koji su svoj odmor proveli na obalama rijeke Mrežnice. Kupe sam dijelio s jednim engleskim učiteljem koji je ustvrdio kako su ta „naša“ djeca puno pristojnija od djece koju on poučava u Portsmouthu. Također, ustvrdio je kako omiški odred malih izviđača izgleda puno zdravije od svojih engleskih vršnjaka. U vlaku je bilo sparno i zagušljivo. Putovanje na jug nekako uvijek ispada putovanje kroz vrijeme. Obzirom na prijevozna sredstva koja voze prema jugu može vam se učiniti da iz 21. stoljeća putujete ravno u 20. stoljeće ne znajući gdje bi to sve moglo završiti. A završava među rimskim zidinama Splita.

Posljednjih se godina Split pretvorio u veliku fritezu u kojoj se trguje preskupim burgerima i smrznutom ribom na brzinu bačenom na plinski roštilj. Ničeg dostojanstvenog nema u tom prizoru. Samo lažni luksuz. Privid koji na suncu izgorenom turistu omogućava da se osjeća bogatim jer ne shvata koliko je bijede sadržano u prizoru koji čini njegovo ljeto. Jer tu je samo precijenjeno vino, uglavnom loša i preskupa hrana u gradu koji je svake godine sve više ispražnjen od života ili nečega što bi podsjećalo na stvarni život. Već sam, na ovom istom mjestu pisao o tomu koliko je stravična činjenica da više ne živimo u gradovima već na destinacijama. Sve to bolno podsjeća na privremenost, improvizaciju i još bolnije na ljudsku prolaznost koju smo nekada i mogli zaboraviti provodeći ovozemaljsko vrijeme u gradovima koji su imali svoj način života i svoje zakonitosti življenja. Sad nas sve podsjeća na to da smo tu tek privremeno, tek turisti u vlastitim životima. O tomu sam također razgovarao s pomenutim engleskim učiteljem kojemu sam zaboravio ime. Netko ruši svijet koji je mogao bolje. A svijet se ruši kao ljeto u pjesmi Arsena Dedića, čovjeka koji je opjevao prugu kojom sam putovao od Zagreba prema Splitu.

Mostar me ljeti, njegov Stari grad, čini jednako potištenim kao i Split. Tamo sam se vratio jer imam kuću koja mi sve više služi kao praonica rublja jer su me životne okolnosti dovele do toga da bjesomučno lutam po kutku svijeta koji se nekada zvao Jugoslavija.

Ta dva grada, Split i Mostar dvije su točke koje čine bermudski trokut koji zatvara točka koja se zove

Dubrovnik, grad koji se nekada pisao velikim početnim slovom – Grad. Tamo sam otputovao iz Mostara. Gradske zidine prenapučene do točke pucanja. Prometni znakovi upozoravaju ljude kako se trebaju kretati ukoliko ne žele da nekoga pregaze ili budu pregaženi u tom stampedu razgledanja Dubrovnika koji kao otok duhova pluta u moru najposjećenijih svjetskih destinacija. Lapadska uvala je pretvorena u betonsku pistu s grozomornim generičkim beach-barovima po kojima pijani slavenski skorojevići tuku svoje žene, jer si to mogu priuštiti. Na rubovima lapadske uvale jedna po jedna nestaju stare kamene vile i pretvaraju se u takozvane boutique-hotele. One rijetke preostale vile tu su da nam cijeli prizor učine tužnijim jer vidimo kako nestaje otmjeni svijet u kojemu je ljepota značila ultimativnu vrijednost, gotovo pa politički ideal. Sadašnji politički ideal predstavljaju zabetonirane uvale i hotelčići koji podsjećaju na zlatne zube koje je netko ugradio u vilicu da pokaže kako se ima i može. Kada nas s ljetom napusti i svijet mi mu prestajemo pripadati. Postajemo kulisa koja čeka nove goste, gotovo kao vjenčanica za iznajmljivanje, na to mi ponekad sve to liči.

Mostar mi je ponovno na tek nekoliko dana ponudio postelju, kauč i televizor. Onda je trebalo krenuti na posljednje putovanje ovog ljeta. Nikšić pa Kotor, to su bile slijedeće destinacije. Kroz čudesni hercegovački krajolik pun divljeg smilja i šafrana, pun vinograda i kuća srušenih u ne tako davnom ratu, odvezli smo se prema Nikšiću, posrnulom industrijskom divu koji se u tranziciji izgubio kao većina ovdašnjih gradova. Tamo sam vidio taj osmijeh, na trgu, izliven od bronce, jedan od najupečatljivijih i najljepših osmijeha u povijesti. Taj osmijeh je sama povijest borbe za bolji svijet, borbe protiv svakovrsnog fašizma. Nikšićka noć je bila prohladna, idealna za zdrav i dugačak san. Ljudi koje sam sreo nekako čudno odlučni, kao da vide svjetlo na kraju tunela u kojemu je zaglavio svijet. Možda im je onaj osmijeh, lijep poput Boke Kotorske u koju smo se odvezli iz Nikšića, vratio nadu.

Nekoliko zavoja iza Nuda, rodnog sela Save Kovačevića, pred vama se ukaže dokaz da je Bog možda nekada i postojao. Ispod sebe ugledate Boku Kotorsku. Tamo, u moru, na otočiću ispred Perasta jedan od najljepših prizora na svijetu – Gospa od Škrpjela. Nekoliko zavoja od Perasta je Kotor, gradić prepun lijepih malih barova s dobrom glazbom. Možda je već bio kraj sezone, ali ništa se nije činilo poharanim i usiljenim. Možda ima nešto u natpisu nad glavnom kapijom kroz koju se ulazi u grad: tuđe nećemo, svoje ne damo.

Povratak u Mostar bio je povratak u jesen. Dočekala nas je opjevana mostarska kiša. U grudi mi se naselila melankolija. Osmijeh Ljube Čupića koji sam vidio u Nikšiću sjetio me na to da njega nisu ubili samo zbog ideala. Ubili su ga i jer je bio lijep. Fašizam ne podnosi ljepotu jer ona je ideal koji valja uništiti kako ne bismo sanjali bolji svijet za sve nas. Svijet u kojemu bismo bili drugačiji domaćini i putnici. Svijet u kojemu ljeto ne bi bilo ljubavnik koji nas napušta. Svijet u kojemu bismo voljeli i poštivali i naša ljeta i naše jeseni podjednako.

(zurnal.info)