Marko Tomaš
Pismena zadaća (audio): Izolacija
Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.
Posljednjih par tjedana pokušavam odgonetnuti koliko je vremena potrebno kako bi se čovjek psihički odvojio od svakodnevice koju živi i započeo istinski odmarati. Zbog odmora se i izmještamo iz mjesta u kojima provodimo svakodnevicu koju imamo običaj nazivati životom.
A rečeni život provodimo u vremenu strke, automatizirano poput programiranih robota. Raspolažemo s premalo dragocjenog osobnog vremena zbog čega trpe naši odnosi. Nemamo vremena za sebe pa je iskreno posvećivanje drugom postalo, praktički, samo još jednom obavezom, dodatni teret na sve drugo pod čime nam se povijaju leđa, srca postaju tvrda a misli uzburkane poput mora nad kojim divlja pijavica.
Prosječan godišnji odmor traje dva tjedna a, po mojem iskustvu, upravo toliko vremena suvremeni čovjek treba kako bi se opustio i istinski izmjestio iz svakodnevnice. Dakle, tek nakon dva tjedna možemo započeti stvarni odmor. Malo je onih koji si to mogu priuštiti. Zato nije čudno što svijetom vlada poplava tjeskobe i što se povećava uporaba sredstava za smirenje ili, s druge strane, stimulansa koji nam naglo mijenjaju stanje svijesti i izmještaju iz svakodnevnog načina funkcioniranja.
Prije desetak i kusur godina ljeto sam provodio u jednom primorskom mjestu. Jutarnju sam kavu pio na terasi s pogledom na šetnicu koja vodi ka plaži. Od tada mi se po glavi vrzmaju pitanja vezana uz scenu koju sam gledao svakog jutra. Jedna obitelj iz Poljske svakog je jutra u isto vrijeme prolazila ispod terase na kojoj sam ćeifio svoju jutarnju kavu. Djeca su razdragano trčkarala i urlala a za njima su, natovareni torbama, šlaufovima i dušecima na napuhivanje, dobrano iscrpljeni i znojni, klipsali njihovi roditelji.
Tako to danas, naprosto, ide. Cijelu godinu radiš kako bi si, na koncu, priuštio dva tjedna mučenja - dugačko putovanje do mjesta u kojemu vladaju gužva, nesnosna vrućina i skupoća. Kući se vraćaš jednako programiran kakav si od kuće otišao. Vraćaš se onome što pretenciozno nazivamo običnim, malim, svakodnevnim životima.
(zurnal.info)
(zurnal.info)
