Danas sam uvjeren da bi Meho Kodro imao puno ozbiljniju trenersku karijeru da na njenom samom početku nije imao onu gadljivu aferu s Savezom zbog koje mu danas u životopisu stoji kako je 2008. godine bio izbornik Bosne i Hercegovine. Ovo područje odavno više nije njegovo prirodno okružje.

Davno je Margaret Thatcher proglasila smrt društva i, evo nas, tridesetak godina poslije uistinu smo atomizirani, svedeni na bespomoćne, očajne jedinke koje se, ako i kada, organiziraj isključivo kao interesne skupine, skup individua čiji se osobni interesi podudaraju. Pokazuje li zato organizirani, sindikalni štrajk zeničkih rudara da BiH zaostaje u vremenu za ostatkom „razvijenog“, nominalno zapadnog svijeta ili pak u jadnoj i izmučenoj BiH, kojoj su umorni i izrabljivani rudari savršena personifikacija, gledamo blisku budućnost – suočavanje kapitalističkog poretka sa stanjem do kojeg je doveo čovječanstvo?

Nejasno je kako su političari „Trojke“ zamišljali da HDZ i SNSD nacionalna (nacionalistička) pitanja ostave po strani kada je jasno da njihove politike drugog sadržaja nemaju.

Na žalost povijest nas uči kako stvari koje su trebale olakšati ljudima u pravilu olakšaju živote malom broju ljudi koji se prvi domognu novih tehnologija. To su tzv. vlasnici proizvodnih sredstava. Njima su ljudi sve manje potrebni a ljudi je na planetu sve više te su i potrebe sve veće. Ali kako će nezaposlen čovjek kupiti išta?

Pravni okvir je problem na svim razinama. Dejton je okovao ruke prirodnog progresa zemlje i dao prigodu raznim protuhama da se preko nacionalnog ključa švercaju na visoke funkcije. Ali kad pogledamo kadar kojim raspolažemo Dejton je spasonosna formula. I u okviru njega ima jedan, za nas očito tajni recept, za uspjeh. Naime, svatko bi trebao raditi svoj posao najbolje što može. I stvar će funkcionirati, u datim okolnostima izvući ćemo maksimum.

Kiša ne prestaje. Trenutačno ništa stvarnije, činjeničnije od te kiše ne postoji. Ona je kontekst koji sve određuje upravo zato što ne pripada ovom dijelu kalendara. Ona je zauzela uvod u ljeto poput kakve okupatorske vojske. Misli su sumorne a melankolija crni po rubovima i povremeno prijeti zamračiti cijeli taj vlažni sivi prizor.

Na kraju nogometne karijere dočekao ga je san svakog klinca. Igra najveću utakmicu ueropskog i svjetskog klupskog nogometa i to kao veteran i apsolutna legenda europskog nogometa, jedini igrač koji je postigao više od 50 golova u tri različite lige petica.

Nemali broj puta mi se dogodilo da mi ljudi pišu poruke ili pak ostavljaju javne komentare kako nemam pravo pisati, recimo, o reprezentaciji BiH jer se zovem tako kako se zovem, puj puj, ni ime neću da si spomenem. To je naročito slučaj ukoliko kritiziram igru reprezentacije. Automatski to znači da mrzim BiH zato što sam Srbin ili Hrvat, ovisi kako koji dan.

Znamo pak da antidaytonovci žele povratak na snagu ustava Republike Bosne i Hercegovine. U Članu 4. tog ustavu pak piše: U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. To piše u verziji ustava na zvaničnoj stranici ove neformalne skupine ustavnopravnih stručnjaka za patriotizam. Tako sam pročitao.

Žalosno je da u 21. stoljeću nade treba polagati u stvaranje fondova koji će praktički otkupljivati slobodu medija i medijskih poslenika. I u činjenicu da nas ne mogu baš sve pohapsiti pa se može računati i na solidarnost kolega. Ali tko će osloboditi sudstvo i pravni sustav u cjelini? Ili pak sve ovo vodi tome da diktatura nema lice već diktator ima postati državni/činovnički aparat sam po sebi?

Kad se već pije, neka prva zdravica, prije nego nam alkohol počne mutiti pamet, bude posvećena onima koji su izborili osmosatno radno vrijeme u ovim vremenima kad se granica između radnog vremena i onog „slobodnog“ opet počela brisati. Možda tako nećemo dopustiti da nam živote potpuno preuzmu poslovi umjesto druženja s dragim ljudima ili čitanju knjiga, odlasku u kazalište ili pak običnom buljenju u plafon i kontemplaciji.

Gadljivo je gledati tu silnu pohlepu i zlobu kojom se iscrpljuje, danas već davnim, ratom ojađena zemlja. Odavno je već jasno da dosadašnji glavni politički akteri iz partijskih i osobnih interesa nisu imali namjeru  stvoriti funkcionalne institucije sustava. Dapače, to bi bilo izravno sukobljeno s njihovim partijskim interesima.

Koliko se ni o čemu ne vodi računa jasno je kada čovjek pogleda s kojom mukom autobusi ulaze u kružni tok. Doslovno se provlače kroz uzani kolovoz i pri skretanju se naginju toliko da vam se učini kako će se prevrnuti. Eto još jednog dokaza kako se u Mostaru a i diljem BiH sve gradi i projektira potpuno zanemarujući namjenu i kontekst u kojemu se objekti u izgradnji nalaze.

Eto nam još jedne, malo se šalimo u njegovom stilu, zlouporabe položaja u režiji Fadila Novalića! Čovjek je potpisao dokument kojim se predviđa izgradnja, da prosto kažemo, novog zatvora a čiji stanovnik, vjerujemo, nakon drugostupanjske presude Suda BiH ima postati.

Ništa novo u Bosni i Hercegovini. Vlast koja bi trebala zastupati narod taj isti narod ponižava tjerajući ljude da na ulici traže novac koji su pošteno zaradili. Ali mene, više od te činjenice, tišti fakat da se nitko ne solidarizira s radnim narodom. Valjda smo svi umislili da njihovi problemi nisu naši, oni su biva niža klasa nedostojna našeg vremena i naše pažnje.

Možda to danas ne izgleda tako ali ulazak Švedske u NATO savez jedna je od najvećih prekretnica u novijoj povijesti svijeta. Svijet se raspada po orvelijanskom receptu na dva tri vojno monolitna bloka. Pa po tko zna koji put u našim životima možemo poželjeti zbogom svijetu kakvog smo znali.

Narod je problem za sebe. Čini ga uglavnom skupina zlobnih gubitnika od kojih je  90% uvijek spremno potpisati lojalnost i samom vragu ukoliko mu to jamči puki goli život. S obzirom da je tome tako, ne trebam se čuditi što tzv. većina ili, bolje reći, žalosni prosjek, koji je banjalučkim siledžijama isporučio ženu koja se pokušala skriti u skupini promatrača, ne može dokučiti da je protiv prava manjina zato što nije svjestan koliko je sam obespravljen.

Dok god institucije države koje su danas SDA pretorijanci spremni braniti oružjem nisu radile svoj posao, dok su predmete s njihovim aferama zaturale u labirintima hodnika državnih institucija, sve je bilo u redu. Ako nije ugrožena Familija, ako je SDA nedodirljiva, onda su i institucije sistema besprijekorne.

Nekim čudom čak imamo i svoje države. One su, dakako, ograničene. Unutar njih smo proglasili kolektivnu neovisnost. Imamo način na koji se ponašamo, takozvani mentalitet. Skrpimo i nekakvu povijest.