PRVOMAJSKA PISMENA ZADAĆA: Nazdravimo zaboravljenim prvoborcima za radnička prava!

Ima tako dana kada čovjek smatra kako duguje ispriku ljudima jer, u određenim situacijama, vlastitu slobodu nije zaustavio na granici gdje počinje tuđa. Širiti područje svoje slobode na račun drugog agresija je i nepoštovanje. A sve mi to potvrđuje staru tezu da nešto takvo kao što je kolektivna sloboda naprosto nije moguće. Priča o prazniku rada priča je o pokušaju osvajanja kolektivne slobode. Blagdani su tu da nas ujedinjuju u slavlju, a kolektivna slavlja često rezultiraju kolektivnim mamurlukom. Proces otrežnjenja zna biti dugačak i bolan. A baš tada, kada bismo trebali biti potpora jedni drugima povlačimo se u sebe, sklanjamo od drugih kako bismo se sastavili i ponovno unutar sebe susreli sa sobom.

Imamo, ipak, svako malo potrebu za gubitkom kontrole jer smo s puno strana okupirani stvarima koje moramo kontrolirati. Povijest osvajanja i gubitka prostora slobode duga je i mučna. Zaborav nam donosi paradoksalne situacije. Zbog njega često, potpuno nesvjesni toga, gubimo slobodu koju je netko platio životom. Sjećanje na takve živote trebalo bi nas podsjećati na te dijelove slobode, uvijek iznova upozoriti da je njegujemo i održavamo kako je ne bismo izgubili.

Neka bi slavlja trebala biti prosvjedi ali, eto, ljudi smo, slabosti su nam glavna obilježja pa umjesto prosvjeda organiziramo krkanluk jer valja pretjerivati barem jedan dan u godini. U drugima to nismo u mogućnosti pa brišući obrise vlastite svijesti brišemo sjećanje na važne povijesne događaje koji su trebali biti začetak našeg boljeg i ugodnijeg življenja. Zadesimo se onda u situaciji kako uz pjesmu, smijeh, uvijek previše hrane proslavljamo dan spomena na događaj kojeg u nekim zapisima označavaju kao masakr. Nešto ublažena verzija, pak, govori o Haymarket aferi.

Štiteći štrajkolomce od sindikalnog okupljanja koje je bilo dijelom borbe za osmosatno radno vrijeme čikaška je policija ubila jednu i ozlijedila nekoliko drugih osoba. Zbog toga je anarhistički dio sindikata McCormick Harvesting Machine kompanije zakazao prosvjed protiv policijske brutalnosti.  Prosvjedu je prisustvovao i gradonačelnik Čikaga. Kada se masa već razilazila na Haymarket trg je stupio kordon policije kako bi rastjerao preostale prosvjednike. Nikada identificirana osoba tada je bacila bombu. Policija je uzvratila nasumičnom pucnjavom. Poginula su sedmorica policajaca a još šezdeset ih je ozlijeđeno. Među civilima je bilo osam poginulih a još četrdesetak ih je ranjeno. Bilo je to 04. svibnja 1886. godine.

Sjedinjenim Američkim Državama brzo se proširila javna histerija usmjerena prema imigrantima i liderima sindikata. Krivcima za nerede proglašena je skupina sindikalnih vođa koje su mediji prozvali Čikaškom osmorkom bez obzira što je za dio njih utvrđeno da uopće nisu bili prisutni na Haymarket trgu tog kobnog 04. svibnja. U studenom naredne, 1887., godine četvorica okrivljenih je obješena dok je jedan okrivljenik počinio samoubojstvo. Najpoznatiji među obješenim anarhistima bio je August Spies. Preostala trojica radničkih vođa su pomilovana jer je naknadno dokazano da je sudac utjecao na porotu favorizirajući tužitelje te da je puno dokaza fabricirano. Ali to nije pomoglo održavanju radikalnih radničkih organizacija. Puno je uplašenih radnika pristupilo umjerenijim sindikalnim krilima od onog koje je okupljao sindikat pod nazivom „Radnički vitezovi“ iako njihova umiješanost u nerede na trgu Haymarket nikada nije dokazana. Radnički pokret u Americi tako je već u samim začecima svoje borbe pacificiran.

U ime sjećanja na događaje na trgu Haymarket početak svibnja proglašen je Međunarodnim danom radnika od strane Druge internacionale 1889. godine. Ubrzo su radnici diljem svijeta svakog prvog dana u petom mjesecu potocima alkohola počeli sustavno brisati memoriju na Haymarket aferu i borbu radnika za vlastita prava, komadić slobode u vremenu kojeg su željeli posvetiti vlastitom životu umjesto rmbačenju za vlasnike kompanija.

A, kad se već pije, neka prva zdravica, prije nego nam alkohol počne mutiti pamet, bude posvećena onima koji su izborili osmosatno radno vrijeme u ovim vremenima kad se granica između radnog vremena i onog „slobodnog“ opet počela brisati. Možda tako nećemo dopustiti da nam živote potpuno preuzmu poslovi umjesto druženja s dragim ljudima ili čitanju knjiga, odlasku u kazalište ili pak običnom buljenju u plafon i kontemplaciji. Vrijeme je sve što zapravo imamo i valja čuvati pravo da njime raspolažemo kako želimo umjesto kako moramo.

Nadam se, kako privodim pisanje ovog teksta kraju, da ne osjećate kako je vrijeme utrošeno na čitanje istog bačeno. Ako je tako primite ispriku kao i svi kojima sam ugazio u prostor njihove slobode  iznoseći pred druge ono što žele čuvati za sebe. Istina stvara nelagodu. Valja je zbog toga čuvati za sebe, tako barem kažu, prešutjeti je i tako dati za pravo onima koji manipuliraju našim mukama i našim trudom.

Koga je, uostalom, briga kako se itko drugi osjeća u svezi bilo čega? Otjerani u samoću gurnuti smo često u ruke mučitelja kojima smo samo resurs za ostvarenje njihovih interesa. Pojedimo, zato, ćevap u znak prosvjeda protiv samoće! U zdravlje nam!

(zurnal.info)