PISMENA ZADAĆA: Prosperitet kabadahija

Dani su savršeni za odustajanje. Zima se vratila u sred travnja da nas podsjeti kako će uvijek biti tu i kako su proljeće, ljeto i jesen tek varljive utvare, lažna nada a kako je ona, zima i ono što sobom donosi jedina čovjekova istina.

MOJE A TUĐE

Čekam ponoć i tek tada izlazim u šetnju. Sve oko mene je prisno, moje a opet nepoznato i tuđe. Posvuda su posijani ostaci nasilja, u onome što je ostalo iza rata a još više u onome po čemu će ovo novo doba, tzv. obnove ostati utisnuto u urbano gradsko tkivo još godinama dok ne dođe do osvješćenja, nove pameti ili konačnog poraza zdravog razuma kada isti ostane tek povijesni artefakt, puki zapis nad kojim će žaliti rijetki koji će u svemu vidjeti pobjedu pogrešnih stremljenja.

Nad Glavnom, još uvijek Titovom ulicom, uzdignule su se građevine koje svojim gabaritima nikako ne pripadaju toj uskoj razdjelnici između starih mostarskih mahala. Sunce ne može doprijeti do pločnika i prozora niskih kuća poredanih uz negdašnji carski drum. Uskoro će, ako se ovako nastavi, gradska rasvjeta morati biti upaljena 24 sata dnevno. Mrak, stalna noć kao da je sudbina gradskih ulica osuđene na režim divljaštva, barbarstva koje uopće ne razumije okružje u kojemu se nalazi.

Zbog svega toga zastrašujući su planovi za obnovu negdašnje robne kuće Razvitak koji su iscurili u javnost. Dio grada u kojemu i sam živim ionako se već raspada pod navalom automobila a u nedostatku parking prostora. Ulice za svake upornije kiše bivaju poplavljene i moguće je zamisliti kako bi to izgledalo kad bi se obistinili planovi za obnovu Razvitka jer, naravno, divljačku, monumentalnu izgradnju, borbu za što više kvadrata koji nikada neće biti useljeni, ne prati adekvatni razvoj infrastrukture. Nove se zgrade samo prikopčaju na ionako preopterećeni vodovod i kanalizaciju i pravda spram takvog odnosa prema staroj urbanoj jezgri grada bit će ovaploćena u doslovnom plivanju u govnima. Toliko o ekskluzivnosti življenja u prenapučenom dijelu grada.

Grad je u ratu nemilice rušen a poslijeratna tzv. obnova i prosperitet dovest će do toga da se grad sam od sebe počne raspadati tonući u vlastiti smrad.

Izgradnja novih stambenih jedinica pogotovu je nejasna jer upravo je noću moguće vidjeti koliko je već izgrađenih objekata slabo naseljeno. Jedva da u polovici stanova gore svjetla i baš zato je i nejasno otkuda i toliki problem s parking mjestima i divljim parkiranjem koja nikakva ad hoc rješenja neće i ne mogu urediti.

Vrhunac kičeraja i sveopće duhovne bijede u gradu koji bi trebao biti arhitektonski biser ovog dijela svijeta ogleda se u novom kružnom toku ispred autobusnog i željezničkog kolodvora. U središtu kružnog toka izgrađeno je nešto za sada nepoznate namjene i jedino je moguće pretpostaviti da se radi o budućoj fontani koja će sudionicima u prometu onemogućavati preglednost kolovoza koji utječu u kružni tok. Koliko se ni o čemu ne vodi računa jasno je kada čovjek pogleda s kojom mukom autobusi ulaze u kružni tok. Doslovno se provlače kroz uzani kolovoz i pri skretanju se naginju toliko da vam se učini kako će se prevrnuti.

KONJSKE ZAPREGE

Eto još jednog dokaza kako se u Mostaru a i diljem BiH sve gradi i projektira potpuno zanemarujući namjenu i kontekst u kojemu se objekti u izgradnji nalaze. U tome možemo vidjeti i namjeru graditelja da izgrađeno uskoro razgrađuju a kako bi što češće ulice bile razrovane a javni se novac obrtao kroz kompanije njihovih kumova i rodbine. Ništa se ne pravi kako bi bilo trajno jer bi inače rješenja bila adekvatna sadašnjoj namjeni a u sebi sadržala i viziju budućeg razvoja grada.

Trenutno vizija je, čini se, povratak u prošlost kao da naši graditelji vizionari predviđaju da će našim ulicama uskoro opet prometovati jahači na konjima i konjske i magareće zaprege. A do tada jedini konji i magarci smo mi, obični građani čija je čovječnost žrtvovana na oltaru osobnog prosperiteta bešćutnih kabadahija čija gori li gori a i ne zna do koje zore jer koliko se zgrade dižu u zrak zore do skora vidjeti i nećemo.

(zurnal.info)