Počinjem paziti na jezik. Njegove nijanse. U razgovoru s drugima izbjegavam riječ – moram. Pokušavam je zamijeniti riječju trebam kako bih došao do – želim. U suštini, pokušavam se preprogramirati.

Dijalog se vodi s neistomišljenicima. Dijalog! Nikakvo uvjeravanje i dernjava tu nemaju mjesta. Ukoliko želimo istinski demokratsko društvo.

Dugogodišnje trovanje takozvanim bitnim stvarima ponekad, čini mi se, prijeti da me potpuno pregazi i pomrači da se više nikad ne sastavim sa samim sobom, čovjekom kakav sam htio biti sebi i bližnjima.

Previše pisati o ovoj budalaštini nema nikakvog smisla. Razumijem kad dođu hajvani. Ali dragi moji, jel'  se onako dočekuju gosti?

Jedna od vijesti koje sam željno iščekivao na početku nove godine jeste rasplet situacije oko izbornika nogometne A vrste Bosne i Hercegovine. Što se toga tiče sve je djelovalo uobičajeno suludo, dapače paradoksalno. Isti savez koji je Ivajlu Petevu dao potporu nakon katastrofalnih kvalifikacija za SP odlučio je izborniku izglasati nepovjerenje nakon što je uspio osvojiti skupinu Lige nacija. Stvar je odavno jasna, a ova činjenica ju je dodatno osvijetlila: treba mijenjati savez a ne izbornike!

Sve maštarije o ljepšem, pravednijem svijetu stanu u trenutak zamjene kalendara. Tako i ja, sasvim prostodušno, snatrim kako će sve biti drugačije, promijeniti se preko noći; da ću oči tog prvog jutra nove godine otvoriti svjetlosti ljepšeg i plemenitijeg svijeta i da će stoljeće u kojemu živimo postati blagonaklono

Ispada nikome nije bitno sve ono o čemu se pričalo prije prvenstva. Poginuli radnici, nepoštivanje ljudskih prava, činjenica da je domaćinstvo rezultat korupcije i tako dalje. Svi pričaju o jednom od najzanimljivijih i najbolje organiziranih prvenstava u povijesti.

Zadnjih par godina na Djeda Mraza me redovito podsjete i funkcioneri Stranke demokratske akcije. Ove godine to je učinio Edin Ramić, federalni ministar za izbjegla i raseljena lica. Pozivajući se na princip nediskriminacije i poštivanja prava i sloboda svih uposlenika Ministarstva izrazio je bojazan da bi posjet Djeda Mraza njegovom Ministarstvu mogao povrijediti vjerska osjećanja nekih od zaposlenika.

Malo toga ukazuje da je ovdje bila riječ o klasičnom pljačkaškom pohodu pa možemo izvesti i zaključak da je „gašenje“ mostarske Saborne crkve poruka malobrojnoj srpskoj zajednici u Mostaru. Crkva s ovakvom vrstom poruka teško može ostati istinski Saborna a vrlo lako se može pretvoriti tek u spomenik nekom iščezlom vremenu i narodu. Zato je jako važno da javnost sazna imena i motive onih koji su počinili ovo djelo.

Što je sila povijesti u odnosu na naše male, osobne tuge i tragedije? Zašto nam se sudbina „našeg“ naroda natura kao bitnija od naše osobne sudbine?

Mnogi iz njegove generacije su se igrali sa smrću. Brzo ih je i progutala ali njemu je i ona bila eksperiment. Volio je život i bio sam uvjeren da će ta ljubav pobijediti, da će dočekati duboku starost kao neki žilavi Irski pijanac, i bio je na dobrom putu. Ali, ta poruka, te noći, prije par tjedana, oh, odmah sam osjetio, dolazi od čovjeka kojeg muči nesanica u bolnici. A zaspati ne može jer se plaši da će to biti onaj zadnji, vječni san.

Umjesto predstavljanja momčadi medijski uvod u Mundijal u Kataru bile su reportaže i dokumentarci o korupciji unutar FIFA – e i stradanju stranih radnika na gradilištima u malenoj zemlji koja nije imala nikakve preduvjete za organizaciju ovakve vrste događaja. Sve to doprinosi gorkom okusu kojeg čovjek osjeća dok gleda utakmice ovih sumornih zimskih dana.

Nama ne trebaju novi zakoni niti novi ustav. Nama kao društvu treba kolektivna terapija. Stav – super si ti dok god se u potpunosti slažeš sa mnom i priznaješ da si kriv za sve što se dogodilo i događa – ne vodi nigdje. Ova terapija mora biti dvosmjerna. Netko bi ju mogao nazvati političkim dijalogom. A dijalog osim pričanja podrazumijeva i slušanje.

Mostar nije nikakva crna rupa već jedini grad u BiH u kojemu se još uvijek vodi nekakav dijalog, rasprava između različitih principa što dovodi do dizanja na noge onih koji žive u miru i udobnosti svojih etnički čistih sredina. Opet se događa to da su događaji iz Mostara razotkrili licemjerje BH politike te natjerali određene aktere da skinu maske i prestanu se lažno predstavljati.

Ništa se značajno, tako, nije dogodilo niti nakon izbornog dana u BH. Samo su s ekrana odjednom nestala sva ona zapjenjena lica. Ponedjeljak je svanuo sunčan i miran s onom neizbježnom dozom anksioznosti koju nosi svaki prvi radni dan u tjednu. A bilo bi lijepo da se planetu ostvari ona koju često privatno sebi zadajemo u vidu – od ponedjeljka okrećem novi list.

Čovjek se ne može mirno ni radovati uspjehu reprezentacije koja je ostvarila plasman u elitni rang Lige nacija. Tamo ćemo se vjerojatno provesti kao bosi po trnju ali i to je neka lekcija. Jedna od onih kakvu bi trebalo da iskuse njuške poput Milorada Dodika. Ali on u elitu, izuzev kao jadni poltron, ne može nikako dospjeti...

Redom bosanskohercegovački politički kandidati, ponavljajući je u beskraj, svaku izgovorenu riječ potpuno isprazne od sadržaja. Hoću reći, sve što pričaju ne znači apsolutno ništa izuzev što, tu i tamo, podsjećanje na značenje nekih fraza izaziva ili jezu ili podsmijeh.

Fadile, obrati se Novalić samom sebi, ti si majstor! Savez samostalnih sindikata BiH nisi ni okrznuo a Kinoteci si dao čvrsto obećanje da će dobiti adekvatnu zamjenu za smještaj arhivske filmske građe. Tom se temom nitko više neće baviti a to je u teškim predizbornim vremenima najvažnije. Fora je u tome da svekolika javnost preko medija bude obaviještena o tome da je Fadil Novalić dao čvrsto obećanje da će problem biti riješen. Automatski se problem ima smatrati riješenim.

Odjednom je HDZ, koji je mostarske ulice u ratnom razdoblju imenovao po ustaškim zlotvorima i doprinio širenju ideologije nesnošljivosti i mržnje, počeo javno osuđivati isticanje nacističkih simbola. I sve to u gradu čije su fasade „ukrašene“ nacističkim i ustaškim simbolima kao svojevrsnim obilježjima teritorija kojeg većinski naseljavaju Hrvati.