PISMENA ZADAĆA: Mehanizam zla

Brdo koje vidim kroz prozor liči na ogromnog nasukanog kita koji žudi za pučinom. A ka pučini i meni stalno klizi pogled. Svakog dana tamo se odvija neki novi svjetlosni spektakl. Na trenutke mi ti prizori potpuno očiste misli. To je stanje koje nazivam savršenom stvarnošću. A ona druga, koja uvijek vreba sa zaslona računara ili televizije, izlomljena je i histerična.

STRUKTURA VREMENA

Prošle sam godine, kao i ove, zimu proveo u jednom selu na obali. Nakon mjesec dana bio sam savršeno smiren čovjek. Bio sam spreman i nastaviti tako iako sam znao da čim se vratim u tzv. civilizaciju moje vrijeme više neće imati strukturu sastavljenu od šetnji uz more, čitanje knjiga koje su dugo čekale da zavirim među njihove korice i svakodnevnog laganog rada. Čim kročim na gradski asfalt nešto će me već zaskočiti i poremetiti moj tako teško uspostavljeni unutarnji mir.

Tako se i dogodilo. Svijet na koji sam se počeo navikavati slomio se i povećao osjećaj nesigurnosti. Preplavili su ga strah i neizvjesnost. A ovih se dana navršilo točno godinu od trenutka kad se svijet isprepadan i izmučen pandemijom korona virusa zatekao na rubu globalnog ratnog sukoba.

Odavno sam umoran od povijesnih događaja i povijesti generalno. A ona nam se ponavlja jer je pogrešno tumačimo i, uglavnom, ne poznajemo dovoljno dobro. Tako lakše nasjedamo na propagandu. A upravo je ona proteklih godinu dana u potpunosti zamijenila ostatke nekakvog klasičnog novinarstva i medije svelo na dio propagandne mašinerije i marketinške industrije.

Nema mjesta razmišljanju, sumnjama, različitim tumačenjima. Mora se odabrati strana. A sve je u svakom ratnom sukobu duboko pogrešno. I obično nijedna strana nije u potpunosti u pravu. Uostalom, ratovi se vode iz nečijeg interesa nedokučivog malom, običnom čovjeku koji je tek objekt povijesnih događaja koji mu, ni krivom ni dužnom, kroje život i lišavaju ga mogućnosti uživanja apsolutnog mira. A taj osjećaj je uvijek unutar nas. Mir je spokoj a ne izostanak ratnih sukoba. Iako je to prva pretpostavka za dosezanje unutarnjeg mira.

MEHANIZAM ZLA

Ono što se događa u Ukrajini već godinu dana je posljedica. Jednako kao što je drugi svjetski rat bio posljedica fašizma. A odavno smo izgubili sposobnost da povezujemo uzrok i posljedice. Tako nas programiraju mediji, toksičnost društvenih mreža i stalna prikopčanost na privid stvarnosti. Kao da je ono važno za naš život tamo, u tom uzburkanom moru informacija koje nas čine izgubljenima i beznadnima. A trebali bismo dezertirati iz ovog rata čak i kao promatrači. Okrenuti se oko sebe i posvetiti svoje vrijeme onome što možemo dodirnuti i ljudima koji su pored nas. Rat time neće prestati ali možda, s vremenom, zgasnu njegove vatre ako nikome ne bude interesantan. Na žalost, to je teško očekivati jer uvijek ima dovoljno budala koje se ostvaruju preko tuđe nesreće. Takvi nam pred nosom glume da upravljaju društvenim procesima. A trebali bi činiti ono društvo iza rešetaka. A možda i oni mogu nestati ako ih ignoriramo jer napajaju vlastite patologije našom pažnjom.

Od pokušaja tumačenja mehanizma zla više me, ipak, zanima igra svjetlosti, moć blijedog zimskog sunca da lišće masline oboji srebrnkastim tonovima.  To je ono što mogu dosegnuti pogledom, prizor koji mogu i dodirnuti, najvažnija stvar na svijetu.

(zurnal.info)