NOVOGODIŠNJA PISMENA ZADAĆA: Sva nada čovječanstva stisne se u jedan datum

Bez puno razmišljanja uživamo u toploti proteklih zimskih dana. Rijetko se tko zamisli i zapita što je uzrok tako neprirodnim prirodnim pojavama. Uostalom, vrijeme je blagdana i ne treba se opterećivati. Treba uživati, veseliti se, tako mi se čini već nekoliko godina,  pretvorili smo u mora se uživati, moramo se veseliti a ako su prosinački dani topli i neka su, tim bolje, samo neka je vrijeme suho, da možemo šetati, provoditi večeri na otvorenom u improviziranim zimskim gradićima kakvi zadnjih godina niču u svakoj varošici koja drži do sebe i želi biti u trendu i pokazati kako je i ona dostojna da bude žrtva blagdanskog tvrdo gaziranog marketinga. Na planetu zatrpanom kopijama zaturila se svaka natruha autentičnosti.

Živimo istost koja, plašim se, prethodi potpunoj robotizaciji čovječanstva, ukidanju raznolikih emocija i senzacija. Na svakom kutku kugle zemaljske isto se oblačimo, jedemo istu hranu, isto se zabavljamo. Oponašamo ideal građanskog života koji nam je plasiran kroz reklame za telekom kompanije i gazirana pića. I ništa od svega toga ne propitujemo, bitno je da nam se čini dostupnim sve što bismo trebali imati za oponašanje idealnog životnog stila. Još uvijek nas je premalo koji se brinemo zbog činjenice da nestaju godišnja doba a s njima i uvjeti kojima je ljudski organizam bio prilagođen i koje je mogao podnositi. Nećemo dočekati snijeg. U Mostaru to i nije neobično. Možemo ga samo sanjati ako nam je do snijega.

ODLAZE SIMBOLI

Umiru ljudi, odlaze simboli 20. stoljeća a s njima i zadnji podsjetnik na vrijednosti koje su vladale svijetom u drugoj polovici prošlog stoljeća a koje su uspostavljene u odnosu spram globalne katastrofe, zajedničkog iskustva cijelog čovječanstva koje je obilježilo taj vijek prvih ozbiljno dokumentiranih velikih ratnih sukoba. Među ljude se vratila pojmovna zbrka koja uvijek prethodi nekom velikom zlu. Gomilaju se nesporazumi, nejasnoće, sve je više komunikacijskih alata i jezici su sve prostiji, vraćamo se znacima, simbolima za emocije, utiske a sve se lošije razumijemo. Nije to toliko ni čudno, lošije izražavanje nužno vodi lošijem razumijevanju. Sve manje i pokušavamo shvatiti jedni druge, učiti od drugih, preuzimati kako bismo oplemenili vlastiti izričaj. Tamo gdje možemo obogatiti duh vidimo ugrozu. Postajemo nepropusni. Time i kruti. Iza bunta ne stoji oslobađanje već želja za pokoravanjem. Ne tražimo samo slobodu za sebe već želimo nametati uvjerenje i stil, naš način vidimo kao jedini, isključivo ispravan. Ne tražimo dijalog s drugačijima već isključivo potvrdu od istomišljenika. Taborimo se. A teku topli zimski dani i bliži se nova godina.

DICKENSOVA DJECA

Na Kings roadu vise dječaci i djevojčice koji kao da su pobjegli sa stranica Dickensovih romana. Dosada je sve što su do sada nanjušili u svijetu koji su naslijedili od samodopadnih i samodovoljnih generacija čije su ideje izgubile svježinu a u zraku se još uvijek osjeća garež rata kojeg su vodili njihovi roditelji, rata čiji su, tako im se čini, taoci. Moraju biti zahvalni za sivilo kojim su okruženi. Svoje nezadovoljstvo mogu izraziti jedino izgledom. Istovremeno bi valjalo djelovati nemarno a držati se kao kicoš, biti otmjen a provocirati. Dijelove odjeće spajaju zihericama. Nose glomazne sakoe svojih djedova. Takvi su dobro došli samo u jedan jedini dućan koji pokušava prodavati fetiš odjeću. Vlasnica prodavaonice vidi u njima odraz novog vremena, budućnost koja tek ima zamijeniti učmalu sadašnjost.

Dickensova djeca je  gledaju podsmješljivo a opet, zahvalni su što ih pušta da vise u njezinom prostoru. Nije im mrsko ni što ih tretira kao modele a sve više uzima kao inspiraciju. Fetiš odjeću u njezinom butiku sve više zamjenjuju odjevni predmeti koji nalikuju njihovim osobnim kreacijama skrpljenim od svega na što naiđu. Sve je više ziherica na mjestu šavova. Majice krase umnožene parole kojima komuniciraju među sobom. Hlače sputavaju pokret ali daju dojam da su napravljene od medicinskih zavoja. Savršeno nove komade odjeće reže i para na pravim mjestima. Za to vrijeme njezin partner pokušava od mladih bitangi stvoriti glazbenu skupinu. I to kao dio marketinga za njihov butik. Ti su dječaci savršeni modeli, tako su neobični pa i način na koji promoviraju stvari mora biti neobičan. Umjesto šetnje modnom pistom trebaju izaći na binu s instrumentima u rukama. Ako se butik zove Sex oni će se zvati Sex pistols. Zna da klincima ide na živce ali konačno osjeća da je Vivienne na tragu nečeg velikog, nečeg što može promijeniti modu a samim tim i kulturu jer odijevanje je izričaj, pokazivanje osobnosti, karaktera, politička poruka napose. Kings road i London uskoro postaju središte, svjetski centar kulture mladih, novog supkulturnog pokreta u čijem je stvaranju ozbiljnu rolu odigrala i sve slavnija dizajnerica Vivienne Westwood.

I, nekako baš jučer se dogodi, ona je u usponu, osvaja modni svijet i pokazuje kako je oduvijek njezin cilj bilo pristupanje eliti, višoj klasi za potrebe čega je koristila klince i glasove s ulice, krajnje margine britanskog društva. Ona je postala njezin glas u svijetu visoke mode a autentična jedino može biti među višom klasom, elitom koja nema doticaj s društvenim otpadom kojim se ona, u jednom trenutku karijere, okružila. A i većinu tih fora je posudila od onih klinaca koji će se vući po sudovima kako bi makar mali dio kolača pripao i njima čija je mladalačka lucidnost stvorila čak dva poslovna imperija, jedan glazbeni i drugi modni. Ulica je zbog njih postala in među učahurenom elitom kojoj je ponestalo istinske emocije i svježih ideja. Red je da se i oni oslade ali Westwoodova je sad zaokupljena uzimanjem mjera nogometnog kralja koji je upravo ušao u njezinu radnju kako bi baš od nje naručio potpuno originalnu nogometnu opremu dostojnu nebeskih visina ka kojima je posegnuo O Rei, kralj nogometa i brazilsko nacionalno blago, Edson Arantes do Nascimento Pele. Pele stoji pomirljivo nasmiješen a oko njega, s krojačkim metrom u rukama, neurotično šeta Vivienne Westwood pokušavajući zamisliti savršeno otkačen dres dostojan kralja. Zadovoljna je jer je dospjela u društvo kraljeva.

NISAM SANJAO

Sve to nisam sanjao. Takva mi je scena na tren prošla kroz glavu. Kad sam pročitao vijesti. A spremao se smisliti priču o odlasku godine. Možda mi je to zadnja prigoda dok još vjerujemo i pridržavamo se koncepta vremena kojeg smo, kao i sve drugo, počeli dovoditi u pitanje. Vrijeme prolazi, a ljudi odlaze. Možda baš zbog toga primoramo i vrijeme na odlazak. Možda i nema potrebe za vremenom kada više nema potrebe za ljudima koji mijenjaju svijet pomjerajući granice društveno prihvatljivog. Što je drugo radio crni dječak kojeg su proglasili kraljem jedne veličanstvene igre, što je drugo radila jedna žena iz engleske provincije uvodeći stil ulice u visoku modu metodama kakve nikome prije nje nisu padale na pamet?

Oni nisu mogli znati da će njihova priča tek poslužiti uspostavi simulakruma kojemu će ljudi hrliti s osmijehom na licu uvjereni da žele ono što im je zapravo nametnuto. Pa se stide vlastite tjeskobe uvjereni da nešto nije u redu s njima a, zapravo, pogrešan je kontekst u kojemu žive. Tek ponekad nas obiđe ista, zajednička toplina. Sva nada čovječanstva stisne se u jedan datum. Sve maštarije o ljepšem, pravednijem svijetu stanu u trenutak zamjene kalendara. Tako i ja, sasvim prostodušno, snatrim kako će sve biti drugačije, promijeniti se preko noći; da ću oči tog prvog jutra nove godine otvoriti svjetlosti ljepšeg i plemenitijeg svijeta i da će stoljeće u kojemu živimo postati blagonaklono, spram onih odgojenih i uobličenih vrijednostima prošlog vijeka čiji tvorci sele u uspomene, kao i godina iza nas čije ćemo posljedice živjeti u ovoj prema kojoj pružamo sve svoje plemenite nade.

(zurnal.info)