PISMENA ZADAĆA: Hvala ti, Dostojevski!

Događa se sve češće. Osjetim se prenatrpanim. Kao mostarski kontejner za vrijeme blagdana. Nešto iz mene i iscuri vani, ne valja ni vidjet ali budući nisam čovjek koji će sav taj višak baciti na pločnik, pod noge drugih ljudi, pokrene se implozija. Unutarnje sagorijevanje. To me potpuno opožari iznutra. Postanem prazna ljuštura. Kao zidine zapaljene kuće. A tijelo, ta ljuštura, osjeća posljedice sagorijevanja još dugo. Nastupe tako dani kada u potpunosti izgubim interes za bilo što. Pogotovu za stvari za koje smatram da od mene rade izgorenu lutku.

TROVANJE

Dugogodišnje trovanje takozvanim bitnim stvarima ponekad, čini mi se, prijeti da me potpuno pregazi i pomrači da se više nikad ne sastavim sa samim sobom, čovjekom kakav sam htio biti sebi i bližnjima. Na to bih valjda trebao pristati jer sam dijelom industrije koja proizvodi histeriju i tjeskobu. Dijelom sam bivšeg novinarstva.

Sav trud da se oduprem tome, da u svemu sudjelujem drugačije, po meni ljudskije, najčešće radi protiv mene. Sva se ta energija utopi u moru histeričnih ispada koje još uvijek staromodno nazivamo novinarstvom. U ovakvim danima, kada sam izgoren i tup, osjećam samo gađenje prema svemu što mi je navodni interes. Unutarnja, vanjska, svaka politika izgleda mi kao nakaza koja potire samu ideju ljudskog duha. Izgubim interes i za nogomet, igru koju pretvaraju u puku industriju mesa u kojoj je sve više fokusa izvan samog terena.

Volio bih pobjeći ali kao da sam u stupici.

Jutros sam se probudio neobično rano. Pokušao uz kavu čitati vijesti ali sam osjetio doslovno tjelesnu reakciju, mučninu. Još sam, dakle, otrovan. Zato drhtim. Sklopio sam računar i vratio se knjigama. Fjodor Mihailovič je prije dvjesto godina rekao što se ima reći. To mi povrati malo vedrine. Barem toliko da se natjeram poći u šetnju. Nemam ja tu što dodavati. Hvala, Dostojevski!

RAZOČARENJE

Spustio sam se prema plaži. More se primirilo nakon nekoliko dana divljanja. Valja se i blago pjeni kao povijest neke pitome domovine. Nosim zimsku odjeću i oprezno gazim kako ne bih skvasio noge. A po plaži rasute ležaljke u kojima odmaraju suplemenici gore spomenutog Fjodora Mihailoviča. U laganoj su odjeći i bosih stopala.

Sjedam na terasu restorana u kojemu smo prije nekoliko dana Ivana, Vlado i ja pili kavu. Razočaranje. Ne primaju kartice. Ipak dopuštaju da sjedim i buljim u more. Na istom mjestu s mukom počnem pisati ove retke u bilježnicu. Nakon nekih deset minuta pojavljuje se konobarica i pita: za vas ono bješe kratka? Zbunim se kad pred mene stavi moj omiljeni espresso i kaže: kuća časti! Kao u nekom loše montiranom skeču u tom trenutku kroz oblake se probije sunce čija jedna zraka padne na dlan koji stavlja točku na ovu rečenicu.

(zurnal.info)