PISMENA ZADAĆA: Spokoj u nama

U knjizi „Nevažne točke gledišta“ Paolo Sorentino piše o pripadniku Kamore, izvjesnom Afabileu. Kada je osuđen na doživotnu robiju Afabile je pogledao kroz prozor i rekao, otprilike, parafrazirat ću ga – doživotna robija je ono napolju, ovdje ću imati mir.

Čini mi se, previše je slobode, premalo mira. Tako razmišlja Afabile.

SPOKOJ U SEBI

Jasno mi je – spokoj mogu pronaći jedino u sebi. Zato sam se sklonio u malo selo pored mora, kako bih razgovarao sa samim sobom o samom sebi. Dopustio sam da me nasele tuđa histerija, glupost, mržnja. Povremeno se moramo očistiti od toga. Uhvatiti sebe za ruku i izvesti iz bjelosvjetskih mrakova.

Počinjem paziti na jezik. Njegove nijanse. U razgovoru s drugima izbjegavam riječ – moram. Pokušavam je zamijeniti riječju trebam kako bih došao do – želim. U suštini, pokušavam se preprogramirati. Sporo ide ali nisam sam u tome i to mi je velika utjeha i motiv da guram dalje.

Polako izbacujem neke mentalne slike iz glave. Ožiljke iz svijesti.

Neki dan se dogodio slijedeći slučaj.

Puštam more da dođe sasvim blizu mojih stopala. Pred njima se toliko zapjeni da imam dojam kako bih, ako se sagnem, mogao u šaku uzeti mokru sol.

Ali mir traje kratko.

U glavi  se javlja prizor, video rad jedne izraelske umjetnice. Napravila je hula hop od bodljikave žice. Prelijepa jedna žena. Skinula se gola i na plaži sličnoj ovoj na kojoj stojim počela je vrtjeti hula hop iznad svojih bokova. Brzo je počela krvariti. A iza nje je bilo Mrtvo more. I sunčan dan.

Zašto je taj užas u meni? To pokušavam otkriti, riješiti ga se.

PROIZVODNJA HISTERIJE

Jedan drugi neki dan, sjedim u dnevnom boravku kod svojih domaćina. Kroz veliku staklenu stijenku pruža se pogled na plažu, more i brda. I jednu samotnu hridinu što podsjeća na leđno peraje morskog psa. Pričamo o proizvodnji histerije, mentalnom trovanju. Barem sam ja o tome govorio. O maničnosti koju sam donio sa sobom iz raznih gradova i pokupio je od raznih ljudi. On pak djeluje mirno.  Ponekad podsjeća na staru maslinu. Škilji prema moru i brdima. U jednom trenutku mi govori.

- Ja ću ti poć na onaj svijet s ovim prizorom na očima…

Pa to uopće nije loše, pomislim. Čak mu pomalo i zavidim. Ali ne na zloban način. Onda prestanem blebetati, sjetim se da jedni druge ranjavamo jezikom pa umuknem. I pridružim se svom prijatelju u škiljenju u sunčan dan nad morem i brdima.

(zurnal.info)