Park prirode Blidinje svo to vrijeme nije vidio nikoga od političkih aktera da se barem uslika i pruži verbalnu potporu ljudima koji zadnjim atomima snage pokušavaju obuzdati požar. Oni se, bave, važnijim stvarima. Kao i obično. A oko njih i iza njihovih mandata ostaje spaljena zemlja. Ona u koju se svi na svoj način kunu. I ljudi prepušteni sami sebi. Ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara.

Ne postoje nacionalni interesi. Vitalni interes bilo kojeg čovjeka jeste njegov dostojanstven život.

Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Nikako da shvatimo da je odnos prema onome što je naše zajedničko zapravo suština našeg odnosa prema nama samima. I, uistinu, ljudi u Mostaru jesu samoživi ali zapušteni što se vidi i na izostanku manira i osnovne pristojnosti u ophođenju jednih prema drugima. Podivljali smo i proces pripitomljavanja bit će dugačak i često razočaravajući.

Nitko, čini mi se, ne mrzi naše gradove toliko koliko poslovni ljudi. Nitko izuzev političara, koji su im uglavnom omogućili poslovni uspjeh, ne mrzi toliko ovu zemlju. Puno je primjera kojima bih mogao potkrijepiti tu tvrdnju i ukazati na činjenicu da oni od zemlje i gradova isključivo otimaju a daju malo ili ništa.

Kao - netko je očekivao da će Izetbegović nekoliko mjeseci pred izbore pristati na izmjene zakona koji bi na tim istim izborima njegovu partiju mogli koštati ozbiljnog debakla. Kao - netko je očekivao da Čović neće inzistirati na priči koja će mu produljiti politički monopol nad hrvatskim biračkim tijelom u Bosni i Hercegovini

Sustav koji je davno ukinuo društvo i na pijedestal uzdignuo pojedinca odjednom pojedince poistovjećuje s državama i eliminira one čije države nisu uskladile stavove s većinom. Njemu je potpuno svejedno ako taj pojedinac ima izrazito neusuglašene stavove s državom u kojoj se nekom zlom kobi rodio.

Suverenitet inače nemamo, izuzev kada treba odlučiti i poslati jasnu poruku na čijoj smo strani. A živimo u zemlji u kojoj je neku od vlada godinama nemoguće formirati jer eto ne mogu da se dogovore rogovi u vreći.

Ja ne pristajem nazivati civilizacijom svijet u kojem se više novca izdvaja za naoružanje nego za zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade, kulturu a ljudi i dalje umiru od gladi kako bi se nas uvjerilo da smo privilegirani pa da shvatimo kako to oružje štiti moje privilegije. Jebite se! Ja spadam u onaj dio privilegiranih koje ubijaju kad se oružje upotrebljava.

Dragan Čović tvrdi kako SIP (središnje izborno povjerenstvo) ne može biti zakonodavac a nitko se ne pita po kojem to zakonu HNS BiH može nastupati kao tijelo čije su odluke obvezujuće

Stvorili smo ambijent u kojemu je svako moguće rješenje istovremeno potencijalni problem. Pa se svi o sebi zabavismo. Toliko da se u zapećak guraju i neke ideje koje bi mogle biti stvarno rješenje problema. Kad bi stvarno i stvarnost stanovali u BiH. Znano je od davnina, tko hoće znati, da je nacionalizam politika koja uporište ima u svemu osim u stvarnosti

Svaki Mostarac izgleda kao burzovni mešetar na dan sloma burze čak i kad izađe kupiti kruh. Ako mu se nađeš na putu budi spreman saslušati što je sve pogrešno s državom i ljudima koji ga cijeli život sputavaju i onemogućavaju mu da živi rahat.

Trideset godina zamrznutog konflikta smrzava kosti a životi nam prolaze u tjeskobi koja nam ždere vrijeme i živote. Zbog toga, na neki način ulovim sebe, a čujem da ni kod drugih nije drugačije, kako se osjećam ni živ ni mrtav.

Ništa ni mene niti druge pripadnike moje generacije nije spremilo za slom svijeta i potpuni preokret u setu vrijednosti. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća kao da predstavlja vremensko prostorni diskontinuum, neku vrstu crne rupe koja je usisala svijet za koji smo odgajani da bismo bili ispljunuti u neko potpuno novo doba u kojemu se ne znamo snalaziti

Još uvijek nije kasno za dolinu Neretve. Samo tko će i kako zaustaviti vladu RS i kineske graditelje u realizaciji ovog projekta?

Sve što možemo uraditi jeste biti tu jedni za druge i ponovno se učiti povjerenju. U ovakvom svijetu barem možemo pokušati naše male živote ispuniti toplinom i ljubavlju. Ionako je to jedino bitno. Čudo života i čudo ljubavi jedino su što nam treba i u novoj godini koja će sigurno doći štogod tvrdio billboard u Zenici.

Tako je to u reality show svijetu. Ako već možemo odlučiti tko će pobijediti u nekom suludom rialitiju, onda sigurno imamo pravo komentirati i odluke međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.

Da ovo dvoje mladaca drže istu liniju kao i njihovi politički prethodnici pokazali su najviše odnosom prema neuralgičnim točkama srpske i „probosanske“ politike. Stanivuković je ponajprije odnosom spram događaja u Crnoj Gori iskazao lojalnost srpskom nacionalizmu dok je Benjamina Karić licemjerje tzv. građanske političke opcije pokazala u „slučaju Kazani“.