PISMENA ZADAĆA: Stvarnost spaljene zemlje

Sve se događa u isto vrijeme u Bosni i Hercegovini. Duhovi su već danima nemirni. Razlog je dokument kojim Visoki predstavnik međunarodne zajednice želi završiti razmirice bosanskohercegovačkih političara. A, kako je to već slučaj s Bosnom i Hercegovinom, nema tog dokumenta i pravnog akta na svijetu koji bi zadovoljio sve političke aktere u BiH. Zbog toga nemirni duhovi vlastiti nemir prenose na svakoga tko je imao tu nesreću pratiti vijesti proteklih dana.

Donedavno u Sarajevu obožavani Visoki predstavnik odjednom je postao ni manje ni više nego fašist koji pomaže jednoj zainteresiranoj strani iz BiH da ostvari svoje fašističke ciljeve i zacementira etničku podjelu zemlje. A da je zemlja odavno podijeljena najbolje ilustriraju dvije potpuno različite atmosfere koje su vladale u Mostaru i Sarajevu u ponedjeljak, 25.07.2022. godine.

U istim smo vijestima mogli vidjeti smirene i zadovoljne članove HDZ – a te razjarene i kivne predstavnike političkih partija sa sjedištem u Sarajevu. Svoje zadovoljstvo odlukama Visokog predstavnika članovi HDZ – a u društvu Hrvatskog premijera isijavali su na press konferenciji u sjedištu stranke u Mostaru. U Sarajevu su političari pozvali građane da im se pridruže na prosvjedima ispred zgrade OHR – a kako bi odsutnom Christianu Schmidtu dali do znanja da neće dopustiti izmjene izbornog zakona u jeku predizborne kampanje.

Bila je to slika koja nam jasno pokazuje da je BiH duboko podijeljena zemlja te da sarajevska i mostarska stvarnost gotovo nemaju dodirnih točaka. Kada tome dodamo reakcije iz Banja Luke potkrijepljene (ne znam kog se đavla on javlja) izjavama ruskog veleposlanika vidimo da je i stvarnost u Republici Srpskoj  odvojena od stvarnosti u Mostaru i Sarajevu. Dapače, toliko je drugačija da se Dodik mogao mirno naslađivati problemima u Federaciji koji eto govore u prilog njegovim tvrdnjama da je RS najmanji problem u BiH te da je međunarodna zajednica ta koja generira većinu problema. I eto ga opet bh paradoks, sada ispada da se Bošnjački  političari slažu s Dodikom. Sada je odjednom i njima dosta međunarodne zajednice. Dočim u Mostaru, hrvatski političari hvale mudrost njezinog Visokog predstavnika.

Tipičan, reklo bi se, bosanski lonac. I to polupan. Tri različite vizije Bosne i Hercegovine u stalnom sukobu.

 

Dobro je, nek ne puca...

 

Zanemarit ćemo sad ovdje analize tko je više a tko manje u pravu i u odnosu na što i zbog čega. Jedno je politika, umjetnost mogućeg i diplomacija kojom se treba koristiti kako bi se izvukao maksimum u bilo kakvim pregovorima. Sasvim je drugo to što se u BiH reklamira kao politika. Jer politika nije samo uzimanje i otimanje već i davanje. To ovi naši drumski razbojnici nikako da shvate pa svako malo netko reži i oponaša zveckanje oružja. A ne samo da BiH ima tri potpuno odvojene političke pa i životne stvarnosti nego jadna naša zemlja i s njom običan puk koji ispašta i zbog činjenice da su obnašatelji funkcija pride totalno odvojeni od realnog života na području kojim bi trebali upravljati i rješavati probleme u interesu zajednice koju navodno zastupaju.

Ne dopada mi se situacija u kojoj moju svakodnevicu vežu uz sudbinu tzv. naroda i tzv. države. Takve su situacije obično krizne, a naši rekorderi - koji su tu gdje jesu krivnjom međunarodne zajednice koja je dopustila da političke opcije koje su uvele zemlju u rat budu garanti mira – uspijevaju Bosnu i Hercegovinu držati u stanju permanentne krize ravno tri decenije. Međunarodnoj zajednici, doduše, imamo zahvaliti zaustavljanje ratnih operacija jer da se oko toga pitalo lokalne političare ja bih ovo pisao a vi čitali u rovu, podrumu ili dalekoj Ottawi. Vidjeli smo to i čuli i u ponedjeljak, neki su spremni situaciju opet rješavati oružanim sukobima. Mi tek trebamo doći u mirnodopsko stanje koje je pretpostavka bilo kakvom razvoju. I to bi, za sada, trebao biti jedini interes svih aktera javnog života u BiH. Previše smo vremena izgubili. Na strahovanje od drugih i na mržnju kojom je, u ovoj situaciji, zasut Hrvatski narod i to u ime navodno zajedničkog i ravnopravnog života u građanskoj Bosni i Hercegovini. I nisam siguran da su organizatori sarajevskih prosvjeda uopće svjesni mučne situacije koju su izazvali. Djelovali su toliko zapjenjeno, a i govorom su potvrđivali, kao da s njima nema pregovora.

Kakvi su rezultati politike s kojom nema pregovora možda će vam, ako već niste svjesni toga, objasniti naredni primjer. Prije 8, 9 godina nekolicina ljudi s nezavisne kulturne scene iz regije pozvana je na neku tribinu u parlament Bosne i Hercegovine. O tome kakvom je vidimo i kakvu bi je željeli govorili smo pred srednjoškolcima iz cijele BiH. Govoreći o kulturnoj politici u BiH fokusirao sam se na Mostar i razvoj nezavisne kulturne scene u zemlji. Na koncu sam dometnuo da je u ovakvoj političkoj situaciji razvoj bilo čega ograničen pošto je neophodna i potpora sustava kako bi se nešto i dalje razvijalo. Uslijedila su pitanja srednjoškolaca i prvo pitanje je bilo upućeno meni. Dečko od svojih 16, 17 godina doslovno me pitao da što mi Hrvati (zaključio je to po imenu i po tome što dolazim iz Mostara) i Srbi jednostavno ne ostavimo Bošnjake i bh. kulturu na miru jer mi imamo svoje države Hrvatsku i Srbiju, BiH bismo trebali prepustiti Bošnjacima. Isprva sam doslovno zanijemio. Srce mi je puklo. Neka politika i neki odgoj su kao rezultat dali tog mladog čovjeka koji smatra da Hrvati i Srbi nemaju pravo na BiH. Kovanica bolja budućnost se samoubila skočivši s vrha moje nevjerice. Na dječakovu nesreću pored mene je sjedila pokojna Borka Pavičević koja nije imala nikakvog obzira prema njegovoj mladosti. I sama u nevjerici koja ju je razbjesnila očitala mu je lekciju o pristojnosti i tome kako ona zamišlja BiH. Shvativši da nije baš najsretnije poentirao a pogotovu da nije ispao pametan dečko se zacrvenio i prilično prepao a ja sam zamolio Borku da mi dopusti da mu odgovorim na primjedbu. Rekao sam mu kako ja smatram svojim folklorno i svako drugo naslijeđe sva tri naroda i svih ljudi koji žive u BiH. Ali i ja sam mogao čuti kako moje riječi padaju u ambis bosanskohercegovačke političke stvarnosti. Taj dječak je a ne ja današnja Bosna i Hercegovina, rezultat dugogodišnje segregacije i getoiziranja konstitutivnih naroda i među njima skrivenih Ostalih.

 

Zemlja krivde

 

A da država BH postoji, da se poštuju, prije svega, pravosudne institucije zbog nekih bi izgovorenih rečenica proteklog tjedna određeni ljudi završili u pritvoru kako bi se stručno ispitale njihove namjere. Zatim, koja je od presuda Suda za ljudska prva implementirana? Koje su odluke Ustavnog suda ispoštovane? Koliko je negatora genocida završilo na sudu? Koliko je privilegiranih završilo na sudu zbog prekršajnih pa i kaznenih djela koje su počinili? Nešto se ne sjećam da se takav trijumf države ijednom dogodio.  Sve što se na tom planu događalo bilo je zbog ostvarivanja nekih kratkoročnih političkih ciljeva. Sustav nije stajao ni iza čega. Sustava, naprosto, nema.

Države, dakle, nema. Osim na papiru. U stvarnosti ona ne funkcionira. Zbog toga često pišem da je meni ok svako rješenje koje će konačno dovesti do uspostave funkcionalnih državnih institucija. Pa makar se te odluke i ta rješenja kosila s mojim osobnim uvjerenjima. Na moju žalost, nisam ja već je  Haris Zahiragić, koji je kao pitbull pratio Šefika Džaferovića na prosvjedima ispred OHR - a, realnost  Bosne i Hercegovine.

Možda me netko može uvjeriti da je njegov koncept građanske BiH drugačiji od onog kojeg je onog davnog dana pred nas iznio srednjoškolac iz neke Bosanske provincije?

Zato osobne stavove ne smatram nekakvim faktorom u realnoj politici jer ne postoji, izuzev nekolicine  medijskih poslenika, niti jedna politička platforma koja ih barem artikulira. To što pišem sve ovo i trošim svoje i vaše vrijeme činim zarad očuvanja zdravog razuma a, da budem iskren, volim i nervirati ljude. Pogotovu one koji su uvjereni da su u pravu samo zato što su u većini.

A dok ste čitali ovo inflacija nije prestala divljati. Broj novozaraženih virusom corona je u porastu. I Čvrsnica u ovom trenutku već deseti dan gori. Park prirode Blidinje svo to vrijeme nije vidio nikoga od političkih aktera da se barem uslika i pruži verbalnu potporu ljudima koji zadnjim atomima snage pokušavaju obuzdati požar. Oni se, bave, važnijim stvarima. Kao i obično. A oko njih i iza njihovih mandata ostaje spaljena zemlja. Ona u koju se svi na svoj način kunu. I ljudi prepušteni sami sebi. Ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara. Toliko kreatore političkih stvarnosti u BH zanima stanje na terenu da mrtvo hladno ignoriraju požare koji svakog ljeta zahvaćaju dijelove zemlje, da bez problema u sred ekonomske krize sebi povisuju primanja a od usput obećane opreme za gašenje požara ni ove kao ni prošle godine nema ništa. I onda ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara svake godine u sve većem broju napuštaju Bosnu i Hercegovinu da se nikad ne vrate.

Opožareni park prirode Blidinje prava je slika stvarnosti Bosne i Hercegovine, praktički jedini rezultat zajedničkog djelovanja bošnjačkih, hrvatskih i srpskih političara uz sve češće asistencije međunarodne zajednice. Gdje oni istjeruju prava i pravdu ostaje samo spaljena zemlja.

 

(zurnal.info)