PISMENA ZADAĆA:Biznismeni mrze gradove, a političari čitavu zemlju
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA: Biznismeni mrze gradove, a političari čitavu zemlju

Nitko, čini mi se, ne mrzi naše gradove toliko koliko poslovni ljudi. Nitko izuzev političara, koji su im uglavnom omogućili poslovni uspjeh, ne mrzi toliko ovu zemlju. Puno je primjera kojima bih mogao potkrijepiti tu tvrdnju i ukazati na činjenicu da oni od zemlje i gradova isključivo otimaju a daju malo ili ništa.

Biznismeni mrze gradove, a političari čitavu zemlju
foto: alexandra stojkov

 

 

Nekih sto metara zračne linije od stola za kojim sjedim i kucam ova slova, na pločniku glavne ulice, ispred negdašnjeg hotela „Energoinvest“, živjelo je jedno drvo. Bilo je dosta starije od mene, njegova krošnja bacala je sjenu na pločnik i kolovoz još kad sam bosonog cupkao po mostarskom asfaltu hitajući prema Pijesku, plaži nadomak Carinskog mosta. Preživjelo je to drvo i rat koji je progutao montažni hotel u njegovoj blizini i tu lokaciju pretvorilo u prvorazredno građevinsko zemljište za kakvi sline skorojevići, prvaci BH tranzicije, podobni poduzetnici ali „naši“, domaći investitori. 

 

BEZUMNA MRŽNJA

 

Nitko, čini mi se, ne mrzi naše gradove toliko koliko rečeni poslovni ljudi. Nitko izuzev političara, koji su im uglavnom omogućili poslovni uspjeh, ne mrzi toliko ovu zemlju. Puno je primjera kojima bih mogao potkrijepiti tu tvrdnju i ukazati na činjenicu da oni od zemlje i gradova isključivo otimaju a daju malo ili ništa. Na lokacijama na kojima je rat napravio rane u prostoru oni danas prave krupne, grube ožiljke. Oni urbicid izvršavaju izgradnjom pohlepno grabeći kvadrate, ne obraćajući nikakvu pažnju na okolicu pa tako na rubovima mostarskih mahala niču zgradurine čija je pojava rijetko viđeno nasilje nad prostorom. Jedna takva, stilski i gabaritima neprikladna građevina niknula za leđima stambenom bloka „Bejrut“ na mjestu negdašnjeg montažnog hotela „Energoinvest“. 

(foto: Zlatko Serdarević)

 

Već sam, na ovom istom mjestu, pisao o tome kako upravo takva izgradnja doprinosi sve većoj zagađenosti zraka u našim gradovima. Ova građevina u jednoj uskoj ulici, omeđenoj obiteljskim kućama i zgradama trokatnicama, smanjuje dotok svjetla ali i protok zraka tom dijelu grada. A kako bi ulaz na parking iza građevine bio sukladan njenim gabaritima investitor je odlučio posjeći jedno zdravo stablo koje bi, koliko toliko, saniralo ekološku štetu koju ta, u odnosu na okoliš, megastruktura čini po najbližu okolicu. Valja još jednom napomenuti da se rečeno stablo nalazi na javnoj površini te gospodin poduzetnik za rušenje istog mora dobiti dozvolu Službe za komunalne poslove i okoliš grada Mostara. Takve se dozvole prema pravilniku o komunalnom redu izdaju u slijedećim slučajevima: ako je stablo potpuno prestalo s vegetacijom, ako postoji opasnost od pada stabla, ako stablo svojim postojanjem i rastom ugrožava stabilnost susjednih stambenih ili poslovnih objekata te ako se stablo nalazi na lokalitetu novoprojektiranog objekta za koji je izdano odobrenje za građenje. 

 

DOZVOLA ZA UBIJANJE

 

Dakle, dozvola za ubijanje još jednog stabla u Mostaru nije mogla biti izdana jer to drvo niti je prestalo s vegetacijom niti je prijetilo padom niti je ugrožavalo stabilnost okolnih građevina niti se nalazilo na lokalitetu na žalost projektiranog i izgrađenog objekta. To znači da je poduzetnik samoinicijativno i bahato, kako takvi poduzetnici i postupaju, odlučio posjeći stablo koje se nalazi na javnoj površini jer njegovoj skorojevićkoj megalomaniji pristup parkingu iza zgrade nije bio dovoljno širok. Zanimljiv je taj odnos prema javnom dobru većine privatnih poduzetnika u Bosni i Hercegovini. Ako njemu bilo kakav oblik javnog dobra zasmeta on će ga naprosto eliminirati. Lukav, kakve seoske gazde već znaju i biti, naš će tranzicijski poslovni šampion ukloniti, recimo, stablo s javne površine, onako kako bi otresao prašinu s rukava, tijekom vikenda kada nadležne komunalne inspekcijske službe ne rade pa ne postoji ni opasnost da će ga neka od njih pozvati na odgovornost. U ponedjeljak je već kasno, vuk je pojeo magarca, investitor je posjekao stablo te ni ozbiljno uzrujani građani ne vide smisla prijavljivati nasilje nad javnim dobrom nadležnoj službi. Građani to počesto ne rade i iz razloga što su gotovo u pravilu investitori na neki način uvezani s gradskim službama. Uostalom, one su izdale dozvolu za gradnju objekta koji se ne uklapa u bilo kakve urbanističke standarde. Zašto bi ga sad kažnjavale zbog nekog tamo drvceta, bitno je da se gradi, da se para vrti a tko šljivi javne interese. Oni najmanje interesiraju one koji se nalaze na pozicijama pod čije ingerencije spada provođenje i održavanje javnih interesa. 

 

SIVA ZONA

 

Zato mi nije teško po tko zna koji put ponoviti – političku nestabilnost održavaju njeni glavni akteri a kako bi sve u ovoj zemlji djelovalo u nekoj vrsti sive zone, kaosa koji pogoduje „tko mi što može, ja sam gazda“ pristupu poduzetnika koji su svoj poslovni uspjeh i ostvarili na krilima političkog i svakog drugog kaosa. Sustav je to u kojem ruka ruku mije a mi živimo u sve gorim i sve nehumanijim uvjetima. Našem poduzetniku, na primjer, nimalo ne smetaju razvaljeni i prenatrpani kontejneri čiji se sadržaj širi po onom istom ulazu na nekada javni, danas njegov, gazdinski parking. Kad dođe vrijeme službe će za poduzetnikovu ljubav ukloniti to nedostatno odlagalište otpada. 

Što očekivati od grada u kojemu je zelena zona pored autobusnog kolodvora prava mala deponija sitnog otpada. Buja tako smetlište na samoj kapiji grada gdje putnik namjernik stvara prvi dojam o naselju u koje je došao. I mali, obični ljudi se ponašaju kao stoka, da ne kažem kao poduzetnici, ne mare ni za milimetar prostora kojeg dijele s drugim građanima. Takav odnos prema društvenom i javnom ljudi poprimaju s vrha „društvene piramide“. Onaj poduzetnik ima kakav takav osobni interes u nasilju prema javnom dobru a drugi čine to isto ali u okviru svojih skromnih mogućnosti. Svi skupa uništavanjem okoliša truju i sami sebe ali davno smo zaključili koliko su ljudi u Bosni i Hercegovini zapušteni i nesvjesni, duhovno bijedni toliko da odriču bilo kakvu odgovornost za bilo kakav postupak. 

Mi, kao građani s pravom glasa, na izborima ne pozivamo izravne krivce za naše oživotinjavanje. Službe koje su ustrojene od strane izabranih političkih struktura ne pozivaju na odgovornost bahate investitore koji uništavaju naš javni prostor. Isto tako, ne pozivaju na odgovornost ni građane kojima je vlastiti grad očito jedna velika deponija. A sve go patriota koji se kune u ljubav prema gradu i zemlji. Takvi od jedne divno divlje zemlje prave smetlište, doslovno i duhovno. Jer što je drugo do smetlište duh čovjeka koji ne shvaća da sve što radi okolišu radi samome sebi? 

 

MOSTARSKE MAGLE

 

Eto otkuda sve češće magle u Mostaru zadnjih godina. 

Zbog pohlepe i nepristojnosti. Zbog bolesnih, zlih umova kojima pada na pamet izbušiti deblo i u te rupe sipati naftu kako bi drvo odumrlo i strunulo. A sve vjerojatno zbog prostora za parkiranje. To se, nema tome davno, za one koji nisu znali, stvarno, ali baš odistinski, zbilja dogodilo u gradu Mostaru. Pa neka udišemo smog, neka nam smrad izjeda disajne putove, neka goste dočekujemo u deponiji, neka nam plivaju ulice za svake kiše, neka nam koža obolijeva nakon umivanja na Neretvi, to je cijena koju se plaća za neodgovornost, samoživost i bahatost. Priroda, naša Zemlja, planet čiji smo podstanari, kaznit će nas okrutnije i teže od bilo kakve korumpirane inspekcije. 



(zurnal.info)