PISMENA ZADAĆA: Tko smo sebi?

Veliki lutalica Miloš Crnjanski je u knjizi „Kod Hiperborejaca“ ustvrdio kako su jedini sretni ljudi koje je sretao tijekom svojih putovanja oni koji nisu prešli granice atara u kojem su rođeni. Postoji i priča o tome kako su prve umobolnice nastale kao mjesta u koja su smještali one ljude koji bi prešli granice najužeg zavičaja. Priče koje su donosili s one strane smatrane su nemogućima i tumačene kao znak mentalne nestabilnosti. Bilo je to u neka jednostavnija vremena i kada bi danas vrijedila ista ta pravila većina nas bi bila nesretna ili luda.

SREĆA I TUGA

Jedna stvar je svakako važeća za sva vremena – ne mora čovjek otići dalje od svoje mahale da bi u životu doživio i sreću i tugu. To su, prosto, životne neminovnosti. Sve što čovjek može doživjeti u životu doživjet će ako istinski živi jednako putujući kao i ne izlazeći van granica mjesne zajednice u kojoj je odrastao. Razlika je jedino u kvantitetu utisaka. Suština doživljaja je ista. Svakako, pretpostavka za svako iskustvo je iznimno bazična, treba biti živ, doslovno rođen kao i živjeti u smislu proživljavati, iskusiti.

Kad sam u Mostaru psa u šetnju izvodim isključivo nakon ponoći. Mir tada znaju narušiti jedino podivljali vozači koji reskom škripom kočnica rasparaju tišinu poput noža koji se zariva u usnulo meso. Neki ljudi, naprosto, kao da ne podnose niti naznake skladnosti pustog gradskog pejzaža i gradsku tišinu tipičnu po tome što je čine odmjereni i iznimno pravilni zvukovi, ravnomjerni toliko da ih uho zanemaruje i nakon kratkog vremena i ne primijeti te postaju dijelom tišine. Takvi su i moji i pseći koraci, ujednačenog ritma oni ne odzvanjaju u toj zvučnoj kutiji koju čini labirint mahalskih sokaka omeđenih visokim zidovima iza koji se skrivaju male živopisne avlije. Ali prije nego se spustimo u mahalu pas i ja šetamo pločnikom glavne ulice i obavezno prođemo preko perona autobusnog kolodvora.

Kolodvori su mjesta na kojima putnik namjernik stiče prvi dojam o gradu u koji je doputovao. Iskusan putnik već po stanju koje ga zatekne na kolodvoru može procijeniti u kakav je grad došao. Mostarski je kolodvor izgrađen u, nazovimo ga tako, visokom socijalizmu koji se razbacivao javnim prostorom ističući time vladajuću ideologiju u kojoj je sva imovina društvena te i javni prostor pripada svima pa tako i putnicima podjednako kao i stanovnicima grada. Mostarski kolodvor zauzima posebno mjesto u mom životu s obzirom da je bio mjesto tužnih odlazaka iz grada i radosnih vraćanja koji se do danas nisu završili ili se još uvijek ne usuđujem reći da jesu. Nekada davno tu su po cijele dane i noći tutnjali vlakovi, danas su oni rijetki pa peroni željezničkog kolodvora djeluju kao kakav spomenik željeznici više nego prostoru koji služi svojoj svrsi.

Situacija je, u skladu s promjenom vladajuće ideologije, na autobusnom kolodvoru bitno drugačija. I dok se danju čine kao da ne pripadaju istom gradu noću su i autobusni i željeznički kolodvor jednako pusti. Čak je željeznički kolodvor tada nešto življi jer se noću na željeznici odvija teretni promet. Vlak nakratko zastane, otpravnik izađe z svog ureda i preda izvješće o situaciji na pruzi vlakovođi. Njihovi stišani glasovi odzvanjaju u ambijentu od armiranog betona. Eho njegove vlastite tutnjave ispraća vlak prema sjeveru ili jugu.

Monokulturna ekonomija odavno je postala i sudbina Mostara koji se nekada dičio raznovrsnom industrijom od prehrambene i tekstilne do one namjenske, vojne. Danas je jedina industrija koja postoji u Mostaru turistička. Svake se noći zapitam što li pomisle turisti koji izađu na mostarski kolodvor, kakva li im  je prva impresija kada ih na neobično prostranom i vrhunski projektiranom kolodvoru dočeka deponija raznovrsnog otpada pobacanog na uski pojas zelenih površina koje okružuju kolodvor. Svega se nađe na neodržavanoj travnatoj površini, od vrećica i vreća s miješanim otpadom do komada namještaja zaglavljenih uz zakržljala stabla. Afalt na pločniku koji vodi prema gradu ispucao je i pun rupa pa nakon kiše tom površinom prevladavaju mutne lokve na čijoj površini se šarene fleke motornog ulja po kojima plutaju opušci.

Kante za otpatke su ulubljene i pokidane, po glatkoj površini perona skorene su odbačene žvakaće gume. I sve bi to trebalo poručivati – dobro došli u grad biser bosanskohercegovačkog turizma! Ja bih pak takav prizor protumačio rečenicom – stranče ovdje te zakon ne štiti! Jer ako stanovnici grada i gradske komunalne službe imaju takav odnos prema zajedničkom prostoru čovjek može samo zamisliti s kakvim nemarom i zlovoljom dočekuju goste. Tako već pri prvom koraku putnik namjernik upoznaje našu sebičnost i poslovični nemar prema svemu što je društveno, zajedničko. Naša je sramota na našem kolodvoru svima na izvol'te.

Svaku me noć taj prizor razbjesni i rastuži. Svi od javnih službi imamo određena očekivanja ali ne smatramo da im zauzvrat trebamo pružiti makar najmanju pomoć u održavanju onog što je zajedničko u vidu bacanja otpadaka u za to predviđene korpe i kante. Nikako da shvatimo da je odnos prema onome što je naše zajedničko zapravo suština našeg odnosa prema nama samima. I, uistinu, ljudi u Mostaru jesu samoživi ali zapušteni što se vidi i na izostanku manira i osnovne pristojnosti u ophođenju jednih prema drugima. Podivljali smo i proces pripitomljavanja bit će dugačak  i često razočaravajući.

BIJES I TUGA

I tako svake noći, noseći u sebi mješavinu bijesa i tuge, spustim se u labirint mahale u kojoj sam odrastao a evo provodim i veći dio svojeg „odraslog“ života. Sjene koje bacaju kuće i zidovi su neumoljivo oštre iako sokaci krivudaju pokriveni raznorodnim materijalima od betona, preko kaldrme do asfalta. Jednokatnice se naslanjaju na obiteljske mini stambene zgrade a krovovi kao u kakvoj faveli kao da izrastaju jedan iz drugog. Tišinu prekida tek poneki pas uznemiren prolaskom pripadnika njegove vrste njegovim teritorijem. U zraku leluja neka tiha melankolija pomirenosti sa sudbinom, čini se kao da tu više nitko ništa niti ne čeka ali sve pretrpano snovima, zrak je bremenit njima, može ih se namirisati, miješaju se s vonjem uspomena iz kojih često izvire ljudi koji više nema u tim sokacima. Neki su otišli nepovratno, u svijet sjena a neki sve rjeđe svoje godišnje odmore provode u mahali u kojoj su njihove razrogačene dječje oči upoznavale svijet.

Nekada je tim ulicama i sokacima kolalo kudikamo više radosti i sreće i bit će ih opet vjerujem dok ima života. A bit će ih onda kada i prostor izvan naših avlija budemo tretirali kao svoj, kada pronađemo razlog da doprinesemo da živimo u čistijem i ljepšem okružju jer ponovno vodimo računa ne samo o sebi već i jedni o drugima, kada shvatimo da jedni bez drugih ne možemo imati sreće i radosti te da ih trebamo dijeliti kao i tugu onako kako danas dijelimo zlovolju i ogorčenost koju bacamo po zelenim površinama tjerajući besmislen inat sami sebi.

(zurnal.info)