PISMENA ZADAĆA:Povratak u nemogućnost

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA: Povratak u nemogućnost

Jedna od vijesti koje sam željno iščekivao na početku nove godine jeste rasplet situacije oko izbornika nogometne A vrste Bosne i Hercegovine. Što se toga tiče sve je djelovalo uobičajeno suludo, dapače paradoksalno. Isti savez koji je Ivajlu Petevu dao potporu nakon katastrofalnih kvalifikacija za SP odlučio je izborniku izglasati nepovjerenje nakon što je uspio osvojiti skupinu Lige nacija. Stvar je odavno jasna, a ova činjenica ju je dodatno osvijetlila: treba mijenjati savez a ne izbornike!

Povratak u nemogućnost
foto: Alexandra Stojkov

Proteklih sam dana shvatio da se to događa otkad sam ušao u četrdesete. Blagdani me iz godine u godinu sve više deprimiraju. Shvaćam smisao ponavljanja društvenih rituala ali u meni se pred blagdane otvori neka nerazumljiva praznina. U njoj se izgubim i bezglavo lutam danima. Ne uspijeva mi rastumačiti mutne osjećaje koji me obuzmu a najviše su nalik tmurnim, tamnim slutnjama koje ne mogu vezati uz nekoga ili nešto konkretno.

Dužnosti ipak obavljam, ne želim drugima kvariti praznovanje. Još nisam stigao do te točke izuzev ako ono što se dogodilo na zadnji dan prošle godine nije bio nesvjesni pokušaj bojkota novogodišnjeg slavlja. Pokušao sam se probuditi u vrijeme kad sam imao dogovor s prijateljem. Ali glava mi je bila teška a nije se radilo o mamurluku. Tijelo mi je tresla groznica a ponajviše su titrali živci. Ne izvlačeći se ispod pokrivača izmjerio sam temperaturu. Dosadna, niska, upalna vrućica je bila tu.

Tom su jutru prethodili dani u kojima sam svakodnevno dobivao vijesti o nekim čudnim virozama kojima podliježu moji prijatelji i poznanici. Puno se njih spremalo provesti novogodišnju noć u krevetu. Virusi su se, čini se, obradovali toploj zimi više nego ljudi koji su im pomogli u organiziranju zabave koja se, u slučaju virusa, sastoji od obaranja ljudi u krevet. Ona, ja i prijatelji koji su nas posjećivali proteklih dana držali smo se dobro. Sve dok na novogodišnje jutro ja nisam bio u stanju ustati iz kreveta.

Tištalo me i nerviralo što nisam u stanju pripremiti ništa za naredne neradne i mamurne dane. A to je nešto što sam preuzeo na sebe. Organizacijske obveze su mi odvlačile misli od maglovitih i mračnom vlagom natopljenih emocija. Ona i naša prijateljica I. odlučile su dočekat ponoć uz mene pa otići na party kako su i planirale. To me tištalo, grickalo mi savjest. Tijekom dana su me zvali neki prijatelji koji su jednako bezvoljno očekivali večer. Nadao sam se oporavku kako bi One bezbrižno mogle otići na novogodišnju zabavu. Popodne sam se već osjećao bolje ali temperatura je bila jednako nisko visoka i uporna. Sve do zadnjeg TV dnevnika u prošloj godini. Toplomjer je u to vrijeme pokazao temperaturu nižu od trideset sedam stupnjeva. To je učinilo da živnem i čak dobijem volju za izlaskom u slučaju da se vrućica ne vrati do ponoći.

Nisam bolestan! (To ti misliš, reći će netko.) Što mi više treba u životu!?

S obzirom da je termometar pokazivao da vjerojatno nisam virozan nazvao  sam i one izgubljene prijatelje da nam se pridruže u dočekivanju ponoći. M. i M. su se odazvali pozivu. Netko je ostao kući zbog bolesnih supruge i djeteta, netko zbog majke koja je baš za blagdane završila u bolnici. U inat takvim vijestima odlučio sam izaći na party u omladinski centar ako ne budem pod temperaturom. Narednom smo se danu mogli radovati zbog najavljene posjete naših prijatelja iz Rijeke.

Ako novu godinu i ne treba, susrete s prijateljima je zasigurno vrijedno slaviti.

Temperatura se nije vratila i ja sam se nakon ponoći spremio i izašao na party na kojem se nova godina dočekivala uz zvuke elektronske muzike. I vrijedilo je. Ako ništa a ono zbog jednog događaja koji nam je svima ulio nadu i optimizam da bi vrijeme koje dolazi moglo biti vrijeme nekakvog, ako ništa, a ono duhovnog, ljudskog napretka, neke, najbolje je tako reći, normalizacije ljudi i, posljedično, međuljudskih odnosa.

Dva i pol, tri sata iza ponoći u dvoranu punu rasplesanih, mladih ljudi bez neke posebne pratnje gorila ušao je mostarski gradonačelnik Mario Kordić. On i njegovi prijatelji uzeli su piće a pridružili su im se i organizatori večeri s kojima je ušao u, iz daljine bi se reklo, opušten i neformalan razgovor. Iako se poznajemo nisam mu se išao javiti. Najprije što ne bih mogao izdržati da mu ne kažem kako me je njegov dolazak prijatno iznenadio. Gnjavio bih čovjeka objašnjavajući mu kako je napravio briljantan politički PR potez. Većina ljudi ga je primijetila i to kao da je dodatno popravilo raspoloženje svih prisutnih. Tračak obične ljudske normalnosti s neba je pao među nas i to nas je iznimno obradovalo.

Nije tu bilo nikakvih VIP separea i tretmana. Gradonačelnik Mostara proslavljao je novu godinu gdje niti jedan političar „koji drži do sebe“ ne bi nogom kročio. Bilo je lijepo svjedočiti da je na čelu našeg grada običan, normalan gradski lik. A pretpostavka bilo kakvog napretka jeste prethodno normaliziranje odnosa i političke situacije. Malo normalnosti došlo je kao melem na koncu nenormalne godine i, ako se po jutru dan poznaje, ulilo neku nadu da će situacija u Mostaru krenuti u smjeru normalizacije.

Naravno, nisam naivan da odmah pomislim kako će sve u Bosni i Hercegovini krenuti istim putom istog časa. Jedna od vijesti koje sam željno iščekivao na početku nove godine jeste rasplet situacije oko izbornika nogometne A vrste Bosne i Hercegovine. Što se toga tiče sve je djelovalo uobičajeno suludo, dapače paradoksalno. Isti savez koji je Ivajlu Petevu dao potporu nakon katastrofalnih kvalifikacija za SP odlučio je izborniku izglasati nepovjerenje nakon što je uspio osvojiti skupinu Lige nacija.

Stvar je odavno jasna, a ova činjenica ju je dodatno osvijetlila: treba mijenjati savez a ne izbornike! Pogotovu jer se činilo da je Petev uspio pronaći način mobilizacije igrača i navijača. Problem je što je to učinio pametnim diplomatskim manevrom i u javnosti svoju momčad predstavio kao neku vrstu otpadnika od saveza. Vjerojatno mu to nisu mogli tolerirati. Seoske gazde vole kad se njih uvijek i oko svega pita. A Zeljković i kompanija Savez vode upravo kao seosko gazdinstvo gdje se uzgaja, prodaje i kupuje za vlastite potrebe i osobni interes.

Zanimljivo je to što se ova situacija poklopila s konačnim obračunom Zdravka Mamića s ljudima koji vode Dinamo. Sve su prilike da je Mamić izgubio ovu bitku i da su mu bivši suradnici i saveznici okrenuli leđa. Ne može se ponos Zagreba voditi iz Međugorja. A izgleda da s gubitkom moći u Zagrebu Mamić gubi moć i u bosanskohercegovačkom nogometnom Savezu.

Reprezentativci su ovim izgubili izbornika kojeg su, po svemu sudeći, izrazito cijenili a mi smo umjesto u budućnost dobili povratak u nemogućnost. Nemogućnost da se u nogometnom Savezu povuče makar jedan razuman, normalan potez. Ništa osim ad hoc rješenja u ovoj situaciji nismo mogli ni očekivati ali povratak Faruka Hadžibegića, legendarnog igrača kojemu trenerska karijera zatamnjuje status legende. Osim toga, Hadžibegić je već sjedio na klupi izabrane BH vrste. Ako ćemo gledati igru i rezultate iz prvog mu mandata BH reprezentaciju i nas s njom ne čeka ništa dobro.

U prvom razgovoru s novinarima Hadžibegić je rekao kako razumije koliko se nogomet promijenio, kako su se promijenile metode komunikacije i rada s igračima te da je spreman za posao koji je pred njim. S obzirom na način na koji je uskočio na mjesto izbornika popularni Hadžija je i više nego spreman, kao da očajnički treba posao i pažnju javnosti kakvu je zadnji put uživao izlaskom filma „Posljednji Farukov penal“. Nadajmo se da njegov novi mandat na kormilu reprezentacije neće biti nova priča o Farukovom promašaju.

To je sve što možemo, nadati se, kao i onoj mojoj normalizaciji stanja u Mostaru.

(zurnal.info)