PISMENA ZADAĆA: Švedska u mom srcu

Godinu dana prije početka pandemije korona virusa bio sam u Štokholmu. Išao sam posjetiti prijatelja. Nikada nisam shvatio zbog čega točno ali volim sjever. Pogotovu u proljeće kada u večernjim satima možete vidjeti kako se na nebu oštrom crtom razdvajaju dan i noć. Večeri sam provodio na balkonu gledajući nebo. Pandemija je, poput rata početkom 90ih godina prošlog stoljeća, podijelila vrijeme na prije i poslije. Nisam znao da je to štokholmsko proljeće bilo zadnje puno nade kako ćemo konačno živjeti u bezbrižnijem vremenu i mirnom svijetu. Žao mi je što tada nisam vodio dnevnik.

Svaka čast Parizu. Zauvijek će imati mjesto u mom srcu. Baš kao i Hamburg ili Amsterdam. Barcelona će zauvijek ličiti na san. Ali Štokholm je za mene najljepši europski grad. Raskošna sjeverna prijestolnica u potpunosti odudara od inače protestantski skromnih glavnih gradova Norveške i Finske. Tome ponajviše doprinosi činjenica da je Štokholm sastavljen od nekolicine otoka. Posvuda je voda i kuda god krenete u jednom se trenutku nađete na mostu. Jedna od stvari koja me najviše zadivila jeste arhitektonski susret raskošne prošlosti i nečega što nama liči na budućnost a u Švedskoj je odavno sadašnjost. Rijetko su gdje arhitektonske interpolacije toliko uspješne kao u Štokholmu. Prošlost i sadašnjost nisu sukobljene već, kako i spada, rastu jedna iz druge. Dojmio me se i izostanak hektičnosti i histerije karakteristične za većinu europskih metropola u 21. stoljeću. Sve u svemu, Štokholm se činio kao mjesto u koje bih sutra mogao preseliti.

Kada čovjek dođe u neku stranu zemlju, barem je to slučaj sa mnom, zainteresira se i za njezinu povijest. Ono što čovjeku posebno pobudi znatiželju jeste Švedska sadašnjost, činjenica da je jedna od najbogatijih zemalja svijeta s najmanjim socijalnim razlikama. Poslovično jugoslavenski nesvrstan i s dubokim prijezirom prema bilo kakvom obliku nepravde razočarao sam se kad sam shvatio i da je Švedsko bogatstvo nastalo preko tuđih leđa. S druge strane treba cijeniti diplomatsku umješnost da u vječno zaraćenoj Europi jedna zemlja osigura sebi i svojim građanima više od dva stoljeća mira. A mir znači prosperitet. Pogotovu ako se dogodi da budale oko tebe zarate pa profitiraš trgujući sa svim sukobljenim stranama.

Gotovo je dirljivo naivna knjiga dnevničkih zapisa autorice čuvene „Pipi duge čarape“; Astrid Lindgren, koje je vodila početkom drugog svjetskog rata. Čitati pasuse u kojima ju hvata panika jer zadnja tri dana nije uspjela kupiti meso istovremeno je smiješno i izaziva bijes. Kad bismo banalizirali stvari Švedsku bismo mogli nazvati zemljom ratnim profiterom. Što opet ne znači da možemo kriviti Šveđane za glupost ostatka Europe i svijeta koji su baš navrli da ratuju. Recimo da je Švedska marljivi mali poduzetnik a da ostatak Europe očekuje da se obogati preko noći kad mu prođe najluđi tiket na kladionici.

Postoji i tamna strana ekonomskog prosperiteta i društvene emancipacije o kojoj je još potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća snimljen dokumentarni film „Švedska teorija ljubavi“. Emancipacija pojedinca i njegova potpuna egzistencijalna neovisnost o bližnjima još je tada vodila u pomalo zastrašujuće otuđenje. Ali Šveđani raspravljaju i oko takvih stvari. Svejedno, opet ne dovode u pitanje sustav koji im je omogućio da budu egzistencijalno osigurani, zdravi i umnogome par decenija ispred ostatka svijeta.

Švedska je i jedan od dokaza da su najbogatije i najuređenije zemlje svijeta i dan danas monarhije. Bogatstvo i uređenost Švedske govori u prilog tezi da je preduvjet prosperiteta jednog društva dugotrajni mir. Zato je čovjeku nejasno zašto im treba prekid višestoljetne mirnodopski nesvrstane i u ratu neutralne pozicije.

S obzirom da ne treba podcjenjivati monarhističku diplomatsku tradiciju možda tu treba vidjeti znak koji nam govori da ulazimo u razdoblje povijesti u kojoj nesvrstanost i neutralnost naprosto nisu mogući oblici političkog djelovanja na međunarodnoj pozornici. Možda se suočavamo sa silama koje ne prežu od napada na one koji se žele držati po strani i koje će se truditi pod svaki cijenu uvući sve žive u sukob kojemu nitko ne vidi smisla ali puno je onih koji u njemu nalaze vlastiti interes. Smisao je ionako zastarjela i smiješna humanistička ujdurma. Baš kao i zajedničke vrijednosti smisao je izgubio bitku s osobnim interesima.

Zašto treba žaliti za švedskim dobrovoljnim odricanjem neutralnosti? Zato što svijet gubi svjetionik, gubi zemlju koja je bila primjer toga da i u kapitalizmu možemo očuvati snažan socijalni sustav. Čim se među ljude uvuče strah uvlači se i nepovjerljivost. A s gubitkom povjerenja u druge gubimo i želju za društvenim dogovorom kako da svima osiguramo dostojanstven život.

Možda to danas ne izgleda tako ali ulazak Švedske u NATO savez jedna je od najvećih prekretnica u novijoj povijesti svijeta. Svijet se raspada po orvelijanskom receptu na dva tri vojno monolitna bloka. Pa po tko zna koji put u našim životima možemo poželjeti zbogom svijetu kakvog smo znali.

(zurnal.info)