PISMENA ZADAĆA:Pohlepa, zloba i ratom ojađena zemlja

Marko Tomaš

PISMENA ZADAĆA: Pohlepa, zloba i ratom ojađena zemlja

Gadljivo je gledati tu silnu pohlepu i zlobu kojom se iscrpljuje, danas već davnim, ratom ojađena zemlja. Odavno je već jasno da dosadašnji glavni politički akteri iz partijskih i osobnih interesa nisu imali namjeru  stvoriti funkcionalne institucije sustava. Dapače, to bi bilo izravno sukobljeno s njihovim partijskim interesima.

Pohlepa, zloba i ratom ojađena zemlja
B.Izetbegović i M. Dodik

Urednik čeka kolumnu ali ti baš tada odlučiš oprati posuđe ili moraš prošetati psa, izbaciti smeće. Najdraže ti je ipak sjediti zamišljen ispred prozora, grijati se na nedjeljnom suncu i sanjariti o tome kako bi bilo živjeti bez obveza.

Igra se mostarski gradski derbi ali su se moji planovi za odlazak na utakmicu izjalovili zbog ranije preuzetih obveza na koje sam potpuno zaboravio. Osjećaj odgovornosti uvijek prevlada bezvoljnost pa umjesto odlaska na utakmicu sjedim i pišem ovaj tekst istovremeno zapisujući natuknice za priču koju sam obećao završiti do konca ovog tjedna.

Prošlu sezonu mostarski su nogometni klubovi u grad na Neretvi donijeli titule koje pripadaju prvaku Bosne i Hercegovine i osvajaču kupa. Time su, barem bi tako trebalo biti, dali misliti onima koji o Mostaru uvijek govore s negativnim predznakom iako uspjeh mostarskih nogometnih klubova govori u prilog tome da se očito ovdje znamo bolje organizirati nego u drugim gradovima koji možda imaju bolje pretpostavke za uspjeh nego Mostar, u kojemu su mnogi društveni procesi godinama bili blokirani.

Da prošlosezonski uspjeh nije bio slučajan govori i činjenica da će i ovu sezonu Zrinjski vjerojatno završiti kao prvak BiH dok će se za trofej pobjednika Kupa boriti s Veležom koji je drugu sezonu za redom osigurao finale ovog natjecanja. Ako u nečemu ima utjehe onda je to spoznaja da se u Mostaru, baš kao nekad, u vrijeme kojeg se volim sjećati, vrijeme mog djetinjstva, igra najbolji nogomet. Neke su stvari, u svijetu u kojemu se sve čini poremećenim, ipak vratile na svoje mjesto.

DRŽAVA ZA DODIKA

Većina drugih događaja iz proteklog tjedna djeluju užasno zamorno i žalosno. Po Miloradu Dodiku Bosna i Hercegovina posjeduje vanjsku granicu ali ne posjeduje teritorij oivičen tom istom granicom. On, rečeni teritorij, prema Dodiku, pripada entitetima. Samim tim, ako je vjerovati Dodikovom tumačenju, društvena imovina pripada entitetima jer, valjda, država BiH ne postoji i to je, u suštini, ono što Laktašenkova propaganda oko imovine ima svima utuviti u glavu – Bosna i Hercegovina nije država već državna zajednica. Time i dalje izgrađuje narativ o Republici Srpskoj kao državi i to čini s upornošću bagera. Dapače, svako sporno političko pitanje Dodik koristi kako bi gradio narativ o RS – u kao državi primoranoj egzistirati u državnoj zajednici s Federacijom BiH.

Na taj način značajno doprinosi nefunkcionalnosti FBiH i same Bosne i Hercegovine koja je s godinama uistinu ostala tek teritorij koji, zahvaljujući destruktivnosti političara iz RS – a i nesposobnosti političara iz Federacije, ima sve manje državnih atributa. Političari iz Federacije najviše su vremena i energije trošili na razini BiH zapostavljajući Federaciju BiH pa su, uz Dodikovu destruktivnu ulogu na državnom nivou, napravili duplo golo. Bez suradnje političara iz RS – a nisu u stanju ojačati državni okvir a neulaganjem energije i zapostavljanjem ustroja FBiH taj su entitet doveli u blokadu pa on jedino funkcionira kao zajednica kantona/županija kao svojevrsnih gradova država. U tom smislu

Dodik je apsolutno nadigrao svoje suparnike, koji bi suštinski trebali biti politički partneri, iz Federacije time što je jačao institucije svog entiteta i trudio se da onemogući snaženje državnih institucija Bosne i Hercegovine. A rogovi u vreći iz Federacije BiH i dalje se igraju legaliteta i legitimiteta. Prvo je HDZ godinama blokirao uspostavu vlasti u FBiH a sada to čini SDA koja se potpuno odlijepila od stvarnosti poistovjećujući tu partiju s državom. Na koncu im ostaje samo partija jer drugo se niti ne može dobiti kada umjesto države praviš partijsku organizaciju. Slično čini i HDZ, s tim da je on nešto mirniji jer su Čović i kompanija sigurni u svoju političku neprikosnovenost na dijelu teritorija BiH kojeg većinski naseljavaju Hrvati.

DRŽAVA ZA SDA

Dakle – vazda jedno te isto. Do zla boga zamorno, iscrpljujuće stanje za svakoga tko prati tu bijednu politikantsku operetu. Gadljivo je gledati tu silnu pohlepu i zlobu kojom se iscrpljuje, danas već davnim, ratom ojađena zemlja. Odavno je već jasno da dosadašnji glavni politički akteri iz partijskih i osobnih interesa nisu imali namjeru  stvoriti funkcionalne institucije sustava. Dapače, to bi bilo izravno sukobljeno s njihovim partijskim interesima. To se najbolje vidi po kuknjavi iz redova SDA u kojima su osupnuti činjenicom da određene instance sustava nisu pod njihovom kontrolom te da su, nekim čudom, odmakle toliko da su počele sankcionirati nezakonito djelovanje nekih članova i članica te partije. A to je ono što bi trebalo dati novu nadu građanima jer je institucije, koliko god to dug i bolan proces bio, ipak moguće iščupati iz šaka partijskih struktura što je osnovni preduvjet za stvaranje bilo kakvog državnog okvira. Inače se on raspada što smo već vidjeli u slučaju SFRJ koja je, greškom KPJ, bila izgrađena kao partijska organizacija umjesto kao država. Samim raspadom KPJ raspala se i ta organizacija.

Imajući u vidu koliko je naporno tek gledati cijelu tu političku ujdurmu, čovjeka utoliko više raduje činjenica da su se dva nogometna kluba iz njegovog grada sposobna organizirati do razine da ostvaruju uspjehe. Možda onda ima nade da će tim putom krenuti i druge strukture pa će možda i komunalne službe, nakon što ih se iščupa iz partijskih kandži, početi raditi svoj posao a za miran građanski život to je sasvim dovoljno. Tada će dodikove operete, izetbegovićevske sapunice i hdzovski vodvilji postati prevaziđeni i izlišni u našim životima.  Da, hoću reći da je politički kampanilizam jedini put da BiH postupno počne funkcionirati kao ono što država ima biti – običan servis građana kreiran sukladno životnim potrebama a ne nekakva domovina za koju treba umrijeti. I potpuno je nebitno jesam li u pravu i zašto nisam. Bitno je da sam uradio ono za što sam preuzeo odgovornost pa bi valjalo da se svatko posveti svojoj ulozi u društvu i savjesnom odrađivanju svog posla. I eto nas na putu prosperiteta...

(zurnal.info)