Spori kadrovi: Tuspas mene i sviju nas

Prije dvadesetak godina pisao sam recenzije albuma - nadam se da se toga niko ne sjeća. Odustao sam kada sam pročitao neki tekst o novoj britanskoj jazz sceni u kojem je autor napravio čitavo porodično stablo kolektiva, a ja nisam čuo ni za jedno ime koje je pomenuo. Shvatio sam da više ne razumijem moderne tokove, što je veliki hendikep za nekoga ko bi želio biti muzički kritičar. 

Nekada nije bilo tako. Pokušavao sam pratiti scenu, koliko god je to bilo moguće. U vrijeme bez interneta to nije bilo lako ali, kada sada čitam tekstove o muzici osamdesetih i samog početka devedesetih - kada sam bio najgorljiviji - vidim da ništa značajno nisam propustio, čak i ako se radi o opskurnim pojavama. 

Nikada nisam prestao slušati muziku, naravno. Samo sam usporio i počeo se vraćati onome što sam površno slušao ili potpuno previdio: jazzu, funku i afro funku, psihodeliji, soulu, reggaeu, garažnom rocku i punku iz šezdesetih... Naravno, ponekad čujem neko novo ime, kupim i ploču, ali samo ako se radi o nečemu izuzetnom. Moda me ne zanima, ako ikada i jeste.

Ponekad nešto napišem, ali to nikada nije kritika, čak ni prikaz, jer više nemam ni pravi uvid niti mogu naslutiti kontekst. Na kraju se tekst svede na kratku impresiju, uz puno ograda i naglašavanja ličnog stava, a opravdanje za takvu površnost pronašao sam u citatu Elvisa Costella - "Pisati o muzici je kao plesati o arhitekturi".   

...

Apstinenciju nakratko prekidam zbog amsterdamskog bend Yeko Ono? koji je nedavno objavio svoj prvi album "Under the Elm Trees", po brijestovima koji rastu u vrtu studija u kojem je album snimljen. Članovi benda porijeklom su iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, gitare sviraju Alen Poparić i Slaviša Blažević, na basu je Branislav Gajanović, a bubanj svira Siniša Zorić. Sve su snimili sami, od produkcije do masteringa, a omot im je radio prijatelj Igor Krajinović.

Muzika Yeko Ono? je instrumentalna, energična, građena na gitarskim i bass riffovima. 
Svoj zvuk sami opisuju kao eklektičan, sačinjen od post punka osamdesetih godina, preko noise rocka devedesetih, do savremenog  post rock i indie zvuka u koji ubacuju elemente jazza, bluesa, drum n bassa i psychedelic rocka. Da, dok se sluša lako je prepoznati uticaje Fugazija, Nomeansno, Big Blacka, ponekad žica zavrne kao kod Joey Santiaga... što meni obavezno razgali srce. 

Četiri pjesme imaju gostujuće vokale. Damir Smutni, iz benda Punk Panthers INC gostuje u pjesmama "Ti pripadaš svijetu" i "No Numbers". Zanimljivo je da u pjesmama donosi sasvim drugačiju interpretaciju, od izvikivanja u prvoj do Peter Murphy manirizma u drugoj. (Do kraja snimanja albuma dogovoreno je da Smutni postane stalni član benda.) Sandrah uvjerljivo pjeva pjesmu "Novi dan", dok Branislav Trifković izvodi svoj tekst "Prvi u nas" - nabrajalicu fraza i dosjetki iz djetinjstva, koja zabavlja ali istovremeno nosi nešto tinjajuće, zlokobno: "Tuspas mene i sviju nas". "Prvi u nas" mi je favorit na albumu i odličan izbor za prvi singl.

Album "Under the Elm Trees" slušao sam na spotify platformi. Nije to pravi doživljaj. Ovakvu muziku treba slušati sa kasete ili vinila, kako se to nekada radilo. Na svu sreću, kako su najavili, uskoro izlazi vinil, pa će doživljaj biti potpun.

...

Da dodam, prije odjave. Par godina prije rata, s gitaristom Yeko Ono? putovao sam na more u sjebanom Moskviču koji je samo farba držala na okupu. Bili smo jako ponosni ako bismo pretekli kakvog Yugu. Na putu smo slušali njegovu kasetu od 60 minuta, na koju je on uspio strpati pjesme bar 50 hard core bendova. Bilo je zabavno, mada se put nije završio kako smo planirali. Na žalost, drugu priliku nismo dobili.

Povezivala nas je ista strast za muzikom, zbog te strasti zanemarivali smo neke mnogo važnije stvari pa nas je rat pomeo potpuno nespremne. Mada, ne mislim da bi bilo nešto drugačije da smo i oči i uši držali otvorenim i slobodnim. 
Drago mi je što su snimili novi album. Tuspas mene i sviju nas.

(zurnal.info)