Zamislila sam da svi ubijeni u ratovima, i mi koje ubija zagušljivi, lažni i tužni mir, nikad ne vidimo ko dolazi iz magle. Zabrinuta za prijatelja, pomislila sam kako je strašno kad život punu šaku duša baci u maglu – onu od raketa, granata, sveg oružja. Maglu koja smrdi kao i naša – u njoj je i smog i bog. I mogućnost raja i pakla, ali prije svega, mogućnost ništavila.

Nekad se ambicija povezivala s pohlepom. Tako sam odgojen. Danas vidim da je ambicija od mane postala vrlina.

Opoziciji i građanima predstoji teška borba za nove, poštenije i regularnije izbore u Beogradu. Bilo bi dobro da saznamo kako zaista izgleda volja birača bar u jednom delu Srbije, posle će dah slobode lakše da se proširi i na druge krajeve. Rušenje Sauronove kule mora od nečega da počne.

U Pregledu sedmice 11-17- 12.2023. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i glas će znati pronaći tu hladovinu. Ali se i stih mora uniziti da bi se pojavio, i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje.

Pisanje je najgrotesknija verzija volje za moći.

Ali, negdje moramo stati. Svi ćemo negdje, nekada, stati. Naseliti maglu, krošnje i ljude koji ostaju za nama. 

Ne može izvršilac najstrašnijeg zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata tek tako da dospe u udarne vesti, mora malo i da se potrudi. Nije dovoljno streljati civile, neophodno je i nekog odalamiti po glavi. Hajde što je počinio genocid, to bi još nekako i moglo da prođe nezapaženo, ali što udara igrača ni krivog ni dužnog, e to je stvarno sramota. Kad bi naši mediji, društveni i politički akteri osuđivali svakog ko je izvršio neki ratni zločin ili uzeo učešća u genocidu, ništa drugo ne bi ni radili. 

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Meni su slova bježala u druge jezike, pa se vraćala slupana od riječi u koje su upala. Nesanicu možeš i preznojiti, ali je ne pričaj. Nemoj ti meni metafore, reci ti meni izravno, piše mi na fejsu frend/haver - drzni se jednom, napokon, napusti zaklon metafore. Meni su slova dolazila izmijenjena i trebalo je vremena da ih vratim u naš jezik.

Strah je ono što nas nagoni da maštamo o miru i zadovoljstvu. Život bez straha, konkretnog ili neodređenog. Od straha rastemo, zato su nam stari govorili, da ako sanjamo da padamo u ambis, i strah nas je, i osjećamo kao da nas nešto vuče za noge – rastemo. 

U izvjesnim godinama odjednom posvuda vidiš posijane uspomene, sjetiš se svih propuštenih šansi, svega što nisi uradio i onda se posklizneš u vlastitim mislima i pomisliš kako još uvijek ima vremena. Zatekneš se, tada, u apsurdnoj situaciji i opet nadiru pitanja poput – možda postoje valjani razlozi zašto sve to nisi radio?

Tokom aktuelne predizborne kampanje naprednjaci su razvili čitav niz metoda za difamaciju opozicije. Pored svakodnevne verbalne paljbe iz svih medijskih oružja, pri ruci su im i neka druga sredstva. Krenuli su na teren, pa su građanima ubacivali letke u poštanske sandučiće, koji predstavljaju neku vrstu poternice.

U Pregledu sedmice poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

U njemačkom Tangerhütteu upravni odbor vrtića glasao je za promjenu imena vrtića "Anna Frank" u neko neodređeno, "inkluzivno" ime. Roditeljima je smetala Anna Frank. Ime djetetovo. Taj, taj se svijet srušio. U Njemačkoj, kažem Lj., zamisli, dječiji vrtić ne smije nositi ime curice koja je otišla u dimu u ime iste te Njemačke 85 godina kasnije.

Svijet se lako umara od tuđih tragedija. Jer, stižu praznici, radost prvog snijega... A možda i neki novi, uzbudljiviji rat.  

Treba se skloniti od pogleda koji nas kradu. Kako nas ne bi bilo. Zato me nervira hotel koji od prije nekoliko godina zaklanja horizont, moj pogled na krovove grada. Sada prozori zure jedni u druge. Za razliku od hotelskih soba nisam na svoje prozore htio stavljati zavjese.

Prizivanje srpskog barjaka koji bi se zavijorio u susednim državama je jasna imperijalistička poruka i nedvosmisleno navijanje za aneksiju dve države. Takav poduhvat nemoguće je izvesti bez rata i prolivanja krvi, poslednji pokušaj stvaranja Velike Srbije doneo je etnička čišćenja, nebrojene ratne zločine, masovna raseljavanja stanovništva i genocid.