Dijala Hasanbegović: Vjetar će promijeniti sve (audio)

„Svaki dan radimo isto. I dvadeset godina radimo isto. Ja bih željela da jedno jutro ustanemo i radimo nešto potpuno drukčije“, Saveta je plela mirno ali ljutito, to je samo ona mogla. U osam ujutro. 

„Mmhmm... Jah“, procijedio je Mile kroz zube, razmišljajući, doduše samo kratko, o prvih dvadeset godina braka, prije nego što će Saveta početi ljutito da plete, kako je i tad bilo isto, ali nije joj smetalo. Omela ga je vremenska prognoza. Koju je pratio onako, reda radi, iako nigdje nisu išli. 

Svih dvadeset godina svako bi jutro njegova žena kratko rekapitulirala. Radila je to profesionalno, kao što je i plela. Dvadeset godina ljubavi, djece, firme jedne, firme druge, uvezivanja staža, penzije, svega tako ludog i nezaboravnog kao nagrade za četrdeset godina braka. Očito je njegovoj ženi postalo dosadno kad su djeca odrasla i otišla. 

Da su ostala, sigurno bi bila nesretna zato što nisu nigdje otišli i ništa od života napravili. Ništa osim njihove unučadi, svoje vlastite sudbine, svojih vlastitih života koji, kakvi su takvi su, ali su njihovi vlastiti. Uostalom, poslije svih ljubavnih svađa, prepirki o djeci, ručkovima s familijom koje je svake godine sve manje, šta bi to oni mogli raditi?

„Vjetar noćas, olujni“, tiho je rekao Mile, i uzdahnuo. „Promjena vremena.“

„Jeste, to je jedina promjena koju ćemo dočekati. Evo jedva pletem koliko me bole zglobovi. A da odemo na vikendicu?“, Saveta je bolnim zglobovima plela, i plela brzinom svjetlosti. 

„Pa, vidjet ćemo. Ako će bit olujni vjetar, šta ćemo gore...“

„A možda će biti sve drugačije! Možda nam bude najbolje dosad, samim, u vikendici, s olujnim vjetrom“, njene riječi su mogle zvučati i nježno i romantično, da ih nije govorila s bijesom, s bolom u zglobovima i savršenim pletivom u rukama, za koje nije znala šta će na kraju biti. Džemper, šal, vesta? Ionako nikad nije znala kako će ispasti život, zašto bi znala šta će na kraju postati njeno pletivo? 

„Mhmmm, vidjet ćemo“, Mile je držao kažiprst na sljepoočnici uvijek kad bi se pretvarao da gleda televiziju. Kao da je prstom pridržavao misli da ga ne odnesu negdje gdje ne želi. Da se udalji. Da ode u vikendicu po olujnom nevremenu. 

To bi možda promijenilo sve, taj vjetar. A on nije želio da se išta mijenja. Ni Saveta, ni pletivo, ni fotelja, ni pogled na park u kojem se djeca igraju i vrište. Taj mu je zvuk prijao. Ionako su rijetko viđali unučad. Oni imaju mnogo obaveza. Mnogo kursova, sportova, školskih obaveza, prijatelja. Već godinama vikendica u koju je Saveta željela da ode po olujnom vjetru ih ne zanima. Zanimala je djecu koji već dugo nisu mladi. Sad i njih zanima samo da život funkcionira, da je ravan i uredan plet, kao Savetin. Život bez kvrga, grešaka u kombinaciji boja, pleten s previše grča. Mile je pomislio kako je to dobro. Jer, živjeti je teško, mnogo teško. Teško je s bolnim zglobovima plesti život tako da ima smisla i svrhu, i da zna šta će na kraju od njega biti. Šal, džemper, rukavice kapa... Sve za olujni vjetar. 

„Šta ako je olujni vjetar? Neće nas ubiti. Ložit ćemo, pričati... Kad smo zadnji put pričali?“, a pričali su stalno, cijeli dan. 

„Šta pleteš, Saveta?“, Mile se pridigao u fotelji, maknuo kažiprst sa sljepoočnice i pogledao u svoju ženu. 

„Ovo... ovo će biti šal. Ovdje ću proširiti plet. Ovim ćeš se ogrnuti kad budemo išli na vikendicu“, u sekundi je odlučila šta zapravo plete. 

„Dobro... mhmmm.... Idemo sutra na vikendicu. Ali samo ako ti ispleteš šal. I ako mi se svidi.“

„Svidjet će ti se. I ima da idemo na taj vjetar. Preživjela sam ja tolike oluje, na kraju krajeva, možda i zaslužujem poginuti u jednoj, ako je to tebi stalo“, Saveta je napućila usne, baš kao kad joj je bilo dvadeset. Nikad to nije prestala raditi. 

„Ići ćemo. Možda nam taj vjetar sve promijeni.“, Mile je vratio ruku na slijepoočnicu i gledao kako mlada meteorologinja na televiziji pokazuje tužnog smajlića i najavljuje promjene u životima kroničnih bolesnika. 

(zurnal.info)