Dijala Hasanbegović (audio): Mirno jezero i brodići od papira

„Sram te bilo, javili na vijestima da sam umro, a ti me nisi nazvala ni da pitaš kako sam!“

Nevjerovatno je koliko sam ljude navikla na neobična obraćanja i čudne šale. I nevjerovatno je kako je na mene djelovao šaljivi poziv mog prijatelja, koji je pročitao ime svog imenjaka i prezimenjaka u crnoj hronici. Zaista, u trenu sam izišla iz čvrstog kolosijeka razuma, i našla se kako mislim da primam poziv s neko drugog svijeta. Istinski sam se uplašila. 

„Jesi li normalan, što me prepadaš!?“

„Jesi ti normalna, kako ću te prepasti, nisam mrtav, vidiš da te zovem!“

Pola sata je trebalo sa shvatim da moj drug nije mrtav, da je u pitanju direktna primjena crnog humora sazdanog od stvarnosti, i da ja trebam da preispitam svoja stajališta o iznenadnim vijestima, promjenama, ljudima koje više neću vidjeti ili viđati rjeđe. Da se pomirim s tim da su skoro svi moji prijatelji neki drugačiji ljudi nego što ih se sjećam. Ne gori, ne bolji. Drugačiji. Jer, i ja sam sama neko sasvim drugi nego kad sam ih upoznala. I to je sasvim u redu. Problem leži negdje drugo. 

Stalna zatočenost, zamrznutost u jednom trenutku. Kao da smo uslikali svoje stare prijatelje i upamtili ih u jednom momentu, i taj momenat je zauvijek u našoj glavi, poput mentalne slike. Ja spadam među te ljude. Kako ih ne bih zaboravila, ako ih viđam rijetko, vraćam njihovu sliku, onakvu kakve ih pamtim, i ta je slika često pogrešna ili pomjerena. Zato teško i prebolijevam stvari, i teško ih puštam. Ja sam kao ljudski album. Svaki put kad ga otvoriš, sve je tu, i ništa nije pušteno i prerezano. Nijedna veza, nijedna nit. A nije niti jedna slika, pogrešna, zastarjela slika, tada istinita, više ispravna. 

I proći će možda veći dio mog života dok ne shvatim da stvari moramo da pustimo, kao papirnati brod niz nestašan potok, da ide. Neka se i prevrne, samo neka ide. U mom životu, međutim, voda je drugačija. Nije nestašni potok, već mirno jezero, na kojem brodići od papira i stare slike prosto – plutaju. Ništa nigdje ne odlazi. I žvim istovremeno u svim tim trenucima, i u jednom trenutku. I kako sam humor uvijek smatrala efikasnim odbrambenim mehanizmom, smatrala sam kako nema ništa duhovito u toj situaciji. 

Razmislilia sam, nakon prijateljevog poziva, o tome kako primamo vijesti o nečijoj smrti. Sjetila sam se svoje komšinice koja je vidjela smrtovnicu bez slike s imenom svoje prijateljice, i provela večer učeći joj Jasin. Da bi ju ona nazvala kroz dva dana, i sasvim normalno razgovarala. Mnogo ljudi se isto zove, tješila je ona moju komšinicu, koja je doživjela manji srčani udar. Ali ne izgledamo isto. Morala si posumnjati kad si vidjela da nema slike, rekla joj je – kako bih ja pristala da mi iziđe smrtovnica bez slike?! I to je bio humor, komšinica se nasmijala iz šoka. A ja sam shvatila da slike, bez obzira koliko stare bile, koliko danas pogrešne, puno znače. 

Slike koje izrađujemo, čuvamo u kompjuterima, mobitelima, viđamo u novinama. I shvatila sam taj dan, da moje slike i brodići koji plivaju po jezeru mog sjećanja, plutaju a da nigdje ne idu i da nigdje ne tonu, niti su pogrešne niti grešne. Podsjećaju me da postoji vrijeme, i proticanje, i kad je voda stajaća i mirna. Život, dok se odvija, ne prestaje biti promjena, čak ni kada teče u jednom smjeru, ili kad nikako ne teče. Život je promjena i mentalne slike koje imamo o svojim prijateljima u našem sjećanju danas su možda laž, ali su jednom bile istina. A mi smo joj svjedoci. 

Tako sam postala i puno liberalnija kad je slikanje moje osobnosti u pitanju. Nikad to nisam voljela, ali sam promijenila mišljenje. Neka me uslikaju, u tom momentu, takvu kakva jesam. Možda će to biti za njih jedna, ili jedina, istina o meni.

(zurnal.info)