Čitaonica Žurnal
Dijala Hasanbegović (audio): Traganje za sigurnim mjestom
Neko vrijeme sam lutala, tražeći sigurno mjesto u sebi samoj. I tu je počela, umjesto samoljubavi, samoća. A teško je naći sigurno mjesto u samoći. To je jedna od najtežih stvari koje čovjek može postići. I nađem se još uvijek kako tražim sigurno mjesto u mojoj samoći.
Shvatila sam, nekidan, da je cijeli moj život potraga za sigurnim mjestima. Baš cijeli. I na početku, to je bilo u redu. Uvjerila sam sebe, još kao dijete, da je sigurno mjesto u drugim ljudima, onima koji me okružuju, koji me vole i koje ja volim. Naravno, to je prirodno za djecu. Osim što ja nisam znala da ću ostati dijete zauvijek. Da ću veći dio svog života tražiti sigurno mjesto u drugim ljudima.
I neko vrijeme sam bila sretna. Dok ljudi nisu počeli da nestaju ili odlaze. Osim mog vlastitog života, onog privatnog, bio je tu i rat. Postalo je prirodno da ljudi prosto – nestanu. I s njima moja sigurna mjesta.
I ostalo je vrlo malo sigurnih ljudi u mom životu. Držala sam ih se koliko sam mogla ili koliko su bili tu. I nestajali su, jedno po jedno. Možda sam ih i ja tjerala. Ali kao vječno dijete, nisam mogla znati razliku. Pa sam odlučila postati mudrac, i vezati se za mjesta. Naprimjer, za moj dom, u kojem je bilo ostalo još malo ljudi koje sam voljela. I koji su voljeli mene. Bio je to najsretniji period u mom životu. Barem sam ja tako mislila – nema sretnijeg osjećaja od sigurnosti. Sigurnost je dom, ljubav, život, čak i ako je rat, ako svijet kakav si upoznala nestaje, i dalje nema ljepšeg osjećanja.
Sve dok mi i dom nije ostao prazan. Neko vrijeme sam lutala, tražeći sigurno mjesto u sebi samoj. I tu je počela, umjesto samoljubavi, samoća. A teško je naći sigurno mjesto u samoći. To je jedna od najtežih stvari koje čovjek može postići. I nađem se još uvijek kako tražim sigurno mjesto u mojoj samoći.
Ona je postala moj dom. Ono mjesto gdje me niko osim mene same ne može povrijediti. I nastojim da ga očuvam još uvijek, ali ne ide baš lako. Jako je teško voljeti sebe, a ne znaš zašto si ostao sam i zašto je tvoj dom prazan. Krivica se uvuče kao jezivi insekt u moje srce, i tu počinje tuga, i nesigurnost, i nesanice, i sve ono što na sigurnim mjestima ne tražimo.
Ali nastavila sam tražiti, i još uvijek tražim. I dijete i mudrac u meni i dalje traže. Jer, shvatila sam, sigurno mjesto nije ni jedna osoba, ni jedan prostor. Sigurno mjesto je, paradoksalno, traganje. Traganje za osjećajima, onim za koje sam mislila da su nestali, a to su ljubav i mir prije svega.
I dok sjedim sama u traganju za svojim sigurnim mjestom, pomislim i na druge. Na sve one koji tragaju. Možda tragaju sa mnom ili za mnom, ali tragaju. Poželite nam sreću u potrazi.
(zurnal.info)
