Čitaonica Žurnal
Dijala Hasanbegović (audio): Niko ništa ne nosi sa sobom
Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.
Ništa ne čini našem tijelu ni približno kao dodir drugog tijela. Druge ruke, ramena, prsa. To shvatimo tek kad bez tih dodira ostanemo. Kad od dodira ostanu samo stvari koje su nosila tijela koja su nas dodirivala. Jer, mnogo iza čovjeka ostane stvari. A ništa ne ponese sa sobom.
Tako je, na težak, a naizgled banalan način, moja prijateljica saznala koliko će joj faliti dodiri, dok je pakirala stvari u kofere. Cijeli njen život bio je u tom stanu, iz kojeg se sad selila u manji. Ne samo njen život, nego i njenih roditelja. A oni su imali mnogo stvari. Toliko stvari... Četiri kofera srvari moja je prijateljica pakirala, pažljivo preslažući, nježno milujući džempere i košulje koje je namjeravala pokloniti drugima. Nekome će trebati, kao i dodiri.
Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili. Kao da u tim džemperima, bluzama, majicama ne puše vjetar promjene koji će oduvati oblake mirisa njihovih tijela. Tako je pričala, a ja sam slušala i razmišljala da li će ostati iko da pokupi moje stvari. Jer, niko ništa ne nosi sa sobom.
Voljela bih da niko ne pakira moje stvari u kofere, jer u njima više ne živi ni moje tijelo ni moje misli. Rekla sam joj, ako se ikad budem selila, na drugo mjesto ili na drugi svijet, a ko zna koliko svjetova ima, onih u koje ja ništa neću ponijeti, da ću otvoriti vrata neka nose. Neka nose svi kojima fale tuđi dodiri i tuđe stvari. Jer sve što mi je bilo važno, u njemu je srce kucalo.
Peti kofer, trebat će i peti kofer. Za posteljine. Pune uzdraha, snova i nesanica, mislila je. Mislila je i da su pune ljubavi, ali samo su lijepo mirisale, bile ispeglane i potpuno nijeme za svijet. I tu, kod petog kofera u koje je slagala posteljine, moja prijateljica je obrisala suze, uzdahnula i polako opet otvorila sve kofere. Uzela je torbu sa osnovnim stvarima, okrenula se još jednom i pogledala po stanu, zatim posljednji put otključala vrata starim ključem, ostavila ih otvorenim, i pješke sa dvanaestog sprata, kao niz dvanaest mjeseci pozdrava, izišla van.
Niko ništa ne nosi sa sobom.
(zurnal.info)
