Čitaonica Žurnal
Dijala Hasanbegović (audio): Normalne, ljudske stvari
Bacajući punu šaku košpica od trešanja pticama u travu, rekla sam, da su sve to normalne ljudske stvari. Da će proći, a i ako ne prođe, svi ionako pričamo najviše sa sobom. I da nema razloga da je bude strah bilo koje normalne stvari.
Izišla sam jedno jutro, s cigaretom u ruci, bez cilja, bez novaca, sama sa sobom i cigaretom. Bio je bistri majski dan, jedan od onih koje samo maj može imati. I sve klupe su bile zauzete. Svako mjesto. Kao da su svi odlučili provesti dan, kao što bi svako normalan proveo. Na suncu. Bez cilja, bez novaca, s cigaretom.
Sjela sam na beton pokraj žene koja je prodavala trešnje. Držala je ruke u krilu, izgledalo je da razgovara sa sobom, u sebi, za sebe. I smiješila se nečem što je samo ona znala.
„Sine“, obratila mi se iznenada, ali glasom tako mekim, da nikog ne može uznemiriti ili iznenaditi.
„Imaš li jednu cigaru da mi daš, a ti uzmi ovih trešanja i probaj koliko god hoćeš.“
Dala sam joj cigaretu, dvije, tri, bez riječi, i u tišini jela.Vjerovatno najslađe trešnje koje sam probala. I to vjerovatno spada u spisak normalnih ljudiskih stvari. Jesti trešnje u zamjenu za cigarete. Prešutjeti sve.
Ona je imala razlog biti tu .Moj jedini razlog u tom besciljnom, bistrom majskom danu bile su njene trešnje. I ko zna o čemu je razmišljala. Pitala je nisam, ali reći će mi. To sam znala. Nakon dovoljno trešanja i dovoljno cigareta, tu kraj nje, na jedinom slobodnom mjestu koje sam našla.
„Znam da neću prodati puno“, opet je progovorila naglo ali meko.
„Ali morala sam izići iz kuće:“
A onda joj se glas pretvorio u šapat, dok sam joj nudila još jednu cigaretu.
„Onaj moj čovjek, priča, bona ne bila, sam sa sobom!“
Čekala je moju reakciju, i kad je vidjela osmijeh na mom licu, i ona se nasmijala, stavljajući ruku na usta.
Ali, i dalje je čekala šta ću reći.
Bacajući punu šaku košpica od trešanja pticama u travu, rekla sam, da su sve to normalne ljudske stvari. Da će proći, a i ako ne prođe, svi ionako pričamo najviše sa sobom. I da nema razloga da je bude strah bilo koje normalne stvari. Bilo joj je drago kao da je prodala sve trešnje koje je donijela.
Ostavila sam joj nekoliko cigareta, uzela još nekoliko trešanja, poželjela sreću. Ostala je da se smije. Onako, iskreno, i za sebe, kao što je normalno na bistrom majskom danu.
(zurnal.info)
