Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera (audio): Vladavina ološa
Impotencija institucija, vodi k čistom apsolutizmu. A kod nas i vladavini ološa, ohlokraciji, kako smo već shvatili. Volimo mi da se jedan i jedinstven JA utopi u bajkovito ON koji sve zna.
“Ljudi su prirodi potpuno neinteresantni nakon što produže vrstu. To mnogi ne žele čuti, ali mi smo programirani da živimo do 40. ili 45. godine. Sve nakon toga je dodatna vrijednost i luksuz”, rekao je u intervjuu popularnom portalu doc. dr. sc. Hrvoje Šobat, onkolog u jednoj zagrebačkoj bolnici.
Potom je poantirao - svatko od nas ima svoj, samo svoj rak, i da je stoga vrlo teško pronaći lijek za tumore koji bi bio učinkovit za sve. Njegovo se mišljenje gotovo u riječ poklapa s mislima filozofa G. Agambena.
Čini se doista, parafraziram Agambena, da prirodi više ne trebamo, niti ona pokazuje neki interes da nas zaštiti od već započetog procesa nestajanja, čim smo vrsti osigurali nastavak, te dakle postali očevi ili majke.
Radi se samo o evolucijskom poboljšanju. Tako doživimo 80 ili 90 godina ali odavno nikom ne trebajući.
Jer, naše potomstvo je zauzeto svojim potomstvom. Djedovanje i bakinstvo je, dakle, kopirani model roditeljstvovanja. Svatko je svoj rak. Posve jedinstven.
Tumor je showinist, čak i kao farsa.
* * *
U iznutrici šinjela koji je nosio otac.
U zemlji koja je zanoktala prste strijeljanog. Zamisli taj sonet, koji je zakasnio u himnu, pa je zamijenjen rimujućim trostihom. Da mi ostaneš ovo moje sjećanje na tebe, a ne da mi stariš, čuješ?
Praštaš, praštaš, praštaš, i zapraštaš se, i nema te više šta opraštati svijetu.
Rak je prašina prenošena iz sobe u sobu. Upravo ona babaroga koje si se oduvijek bojao, bila ona zvonišni golub iznad strinine sobe ili udar metka u čuturicu, u rovu, u jesenje ratno popodne.
Posve jedinstven, jedan i jedini, kao i bog.
Čak i kao farsa.
* * *
Meni je riječ krzno oduvijek bila strašna, jer se meso nikad ne pominje. Okrznuti.
Možda se mesom i ne možemo dotaći.
* * *
Postali smo kolektivni svjedoci revolucije destruktivnosti u odnosu prema konvencionalnom ratu, piše iskusni ratni kirurg. Recimo, današnje vojne puške koriste metke koji zakreću kada pogode tijelo. Skretanje ispuhuje kost (!?) i meko tkivo, u nakupine veličine šake!
A tek dronovi, koji su već potpuno revolucionirali bojna polja u Ukrajini, slično kao što je to učinio mitraljez u Prvom svjetskom ratu. Mali dronovi, poput modificiranog kvadrokoptera s pričvršćenim granatama, stvaraju monstruozne rane, neviđene još od Verdena.
A svatko ima samo svoj metak, jedan, jedinstven i veličanstven, u krznu košuljice.
* * *
Razočaranje u institucionalne strukture dovelo je do točke gdje ljudi ne vjeruju u činjenice. Ako ne vjeruješ nikom, zašto bi vjerovao u činjenice?
Ako nitko ne čini ništa za mene, zašto bih ikome vjerovao? Ovo bi mogla biti definicija o nastanku fake newsa, lažnih vijesti.
Impotencija institucija, vodi k čistom apsolutizmu. A kod nas i vladavini ološa, ohlokraciji, kako smo već shvatili.
Volimo mi da se jedan i jedinstven JA utopi u bajkovito ON koji sve zna.
Svijet je postao "natrampano" mjesto, pretrpano na vrhu bijelim agresivnim starcima.
I svaki širi samo svoj rak.
I svaki je showman, svaki je farsa.
* * *
Nebo je pustinja.
Mi smo odozgo marsovci, rekla je Lj. dok sjedimo na balkonu devetog kata u Crvenom soliteru.
