Iz Crvenog solitera: Kokin grad

Kiša - završna slika

Četiri kolijevke od tebe stariji, moram zakasniti na još jedno mjesto. Tako je govorio.
Kao kada bi razapeo paučinu između dva mesa, i zakači ti se maslačak. Kužiš? Ili da sjedimo pored Sane i da kaže: čuješ li kako vidrama u vodi kuca srce? To može svatko. A mi mislimo da je to nečujno i nevažno ikakvog sanjanja. Slike mogu biti u tom sanjanju pune zvuka, pa da čuješ i vidiš - kako ambulantni agregat suši zavoje u ratu, u kući koja je bila kirurška soba, ali i da već vidiš kako zavojima ide krv i jod na oči. Slike mogu biti i izrecive samo naglas:

Tko puščanim mecima pegla košuljice?   Ruža miriše kako ugine makaza.
Snješka uvijek čeka čizma na kraju snijega. Netko je obuva. Hladno mu je.
Nebo može da Abraham zakolje sina.

Bro-ja-la  sam.

/iz rukopisa u nastajanju/

* * *

Radost 22

Trebalo je mariti za to kako će se ta priča jednom ispričati/prepričati. Opričavati priču, dodavati pričanom pipano okom. Kažem - oči mladog boga dok skriva nerođene po pahuljama.

Sada u Njemačkoj sina učim da zaboravi ikakvu Kišu, i učim od Ilaya kako da zaboravim moga oca.
Mama?
Mama je izgorjela u pahuljici.

/iz rukopisa u nastajanju/

* * *

Iza Crvenog su solitera bašte se protezale do iza Gradskog pravoslavnog groblja, ali sve je kućama popunjeno još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Tako se stvorio famozni  "kvart" "Kokin grad", u koji Crveni i Plavi soliteri čas jesu, pa opet nisu ubrojavani u uličnim klinačkim sporenjima.

Uokvirivali su ga "Južni bronx" (celuloske zgrade iz osamdesetih, preko puta televizije) i Lukovica, naselje sve do Sane, u kojem je Kuglana, i kafić nekadašnjeg fudbalera Rudara, beogradskog Partizana, pa valjda Stutgartta u Njemačkoj, potom, ako ne i prije svega, reprezentativca Jugoslavije u nogometu, legende tadašnje čitave zemlje pa dakako i "Dorasa" - Idriza Hošića Kole!

A već gotovo uz vodu, dima duhanskog nagutana, državna kafana "Obala", prepuna dobroćudnih pijanaca, iz Fabrike celuloze i papira, iz Centralne radionice Rudnika, iz tvornice odjeće Borac (Travnik), kao i ostatka tada poluasvaltirane čaršije, uglavnom ribolovaca.

Kokin grad.
Zajeban kvart, mislili smo, kao Urije ili Skela, čisto da se raspoznajemo na discu, u dvorani kraj Gimnazije.
Danas je Kokin poluprazan grad.

Po kojem ili kojoj Koki je dobio ime, nikada nisam saznao. Ni Lukovica nije više vesela, omeđena livadama do celuluske zubne ambulante. Kafana "Obala" ne postoji već godinama, tamo je privatni kafić istog imena na kojem piše da je osnovan 1961.

Poznati Kolin kafić "Crno bijeli 10" (po broju na dresu FK Partizan) odavno je već prodavaonica posteljine i kreveta, Kole je tko zna gdje, ako je uopće još živ....

Još samo panorama:
Crveni soliter, leđima okrenut Kozari, i Mali Crveni soliter, novoizgrađen u Taibovoj bašti.

Da, oba su Crvena a i Plavi u Kokinom gradu. Tako je jednom Caka poštar rekao da on ne nosi pisma i penzije dalje od Kokinog grada, "jedino što taj Crveni soliter k'o da je kokino jaje, pa je pun žumanca"! 

(zurnal.info)