Travnički ribolovci (audio): Usporavanje svijeta Enesa Škrge

Otkako mi se čini da se svijet ubrzao, razvio sam čitav niz staromodnih navika i bezazlenih rituala ne bih li usporio vrijeme. Naslućujem da bi mi u toj namjeri ribolov mogao pomoći, čak sam i pisao o tome. Recimo, u "Autobusnim bilješkama": 

(...) Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.
Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.
I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u njemu Badelov konjačić za ribara, a za ribe Zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo − do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen.
I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.

Do danas, na žalost, nisam postao ribar. Poznajem nekoliko dobrih ribolovaca, s kojima decenijama pregovaram da me povedu na vodu, ali ništa konkretno nisam uradio. Jedan od njih je moj prijatelj Enes Škrgo, koji je nedavno objavio knjigu  "Znaj Enese, gdje vode ima, ima i ribe"  - Prilozi za istoriju ribolova u Travniku (Bosanski kulturni krug, Travnik 2024.). Poklonio mi ju je, a posveta u njoj je najbliže što smo do sada učinili da ostvarimo moj naum: 

"Drugu Sefketu, kao izraz dugogodišnjih nadanja za zajednički odlazak u ribolov u kojem kao ribarski pripravnik može da loži vatru i kuha kafu u crvenoj džezvi s bijelim tufnama". 

Enes je i u posveti pretpostavio šta mene zaista zanima u doživljaju ribolova. I o tome sam pisao u nastavku onog pasusa.: 

Kad su sve mogućnosti iscrpljene, korisno je sjetiti se da pored nekog potoka postoje dva kamena na kojima vrije voda za kafu.
Komad sira, kriška hljeba, tri pelinkovca, pola limuna, tri cigarete… I to je, otprilike, to.
Ali, prije toga ima puno posla da se zategne sve što je nabrano.

Enes Škrgo je sportski ribolovac još od šestog razreda osnovne škole, ali je i ljubitelj prirode, putopisac, pisac, kustos i pozorišni entuzijasta. Sva svoja interesovanja okupio je u knjizi, koju ovako opisuje u predgovoru: 

- Poglavlja knjige, koja se smjenjuju kao činovi pozorišne predstave, ispunjena su iskazima najstarijih i najiskusnijih travničkih ribara, jednog ribočuvara i jednog bivšeg krivolovca. Puštam ih da skoro kao glumci govore svoje monologe, ponekad i dijalogiziraju sa mnom, o rijekama, ribama i ribarima. U tome im se pridružujem kao narator, ne i sveznajući pripovjedač, zapisujući vlastita zapažanja i primjere iz ribolovačkog iskustva, kao i opise, tvrdnje i pretpostavke koje sam čuo od travničkih ribara, a ovdje zabilježio po sjećanju.  

Svako poglavlje knjige Škrgo počinje citatom književnika koji su voljeli ribolov ili rijeke - Ibrahima Hadžića, Antonija Isakovića, Faruka Šehića, Stevana Raičkovića, Milovana Đilasa, Božina Janevskog, Božidara Popovića, Mihajla Pantića, Miodraga Borisavljevića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića... Kako sam kaže, želio je da i na taj način pozove čitaoce da pročitaju njihova djela "s posebnim osvrtom na književne motive riba, rijeka i ribolova". 

Poseban prostor posvećen je Skenderu Kulenoviću i njegovoj priči "Agan" za koju Škrgo tvrdi da ju je tako mogao napisati samo strastven ribolovac. Kulenović je u Travniku pohađao Nadbiskupsku veliku gimnaziju i još u prvom razredu otkrio ljepote ribarenja na Lašvi i Biloj. U knjizi je priložena i fotografija "muha" iz Kulenovićeve kolekcije. 

U Enesovoj knjizi rijeke su živa bića, imaju dušu, razum, ali su i dalje sposobne za čuda. Podsjeća nas da je Lašva bila zlatonosna, da je Bila nekada bila "obećana ribarima", da je zbog Jasenice zauvijek pripao svijetu riba i rijeka, opisuje kako Ugar "provrije" u predvečerje, kako se mijenja od naizgled beživotne rijeke do ostvarenja najvećeg ribarskog sna, tuguje za mahovinastim ćilimima donjeg toga Ilomske, jedinstvene vlašićke rijeke koja je svima "na oči" nestala... 

Travnički kraj danas ima i svoje jezero - Grahovčići. Radi se o bivšem površinskom kopu kojeg su ispunile podzemne vode. Oživjela su ga i u jezero pretvorila dva travnička ribara. S velikim poštovanjem Škrgo piše o takvim ljudima - starim ribarima, entuzijastima, pa čak i krivolovcima, koji se kod Enesa kaju i govore da nikada ne bi ponovili istu štetu. Veliki broj njih, koje današnje vrijeme lako zaboravlja, sačuvano je u koricama ove knjige, koja je dragocjena i zbog toga.

Najviše od svega fascinira posvećenost s kojom Škrgo piše, njegova potraga za imenima, datumima, događajima... On ne dozvoljava da ubrzavanje svijeta zdrobi detalje koji ga čine lijepim. Što se mene tiče, to je dobar dokaz da ribolov pomaže u usporavanju. Ne treba bolji. Ostalo je do mene...

(zurnal.info)